Jump to content
FAS Goran
Milutinac

Najveće legende srpskih puteva

Recommended Posts

Prvi deo

 

Ne postoji velik auto, postoji samo mala garaža.

Devojka može biti i sa sela, ali auto mora biti iz Nemačke.

 

Ove dve teze u osnovi predstavljaju istinu i govore kakav automobil bi svaki muškarac želeo da ima. Kada se u želje umešaju razum, žena i finansijski faktor, dođemo do toga da će malo ko kupiti Bembaru sedmicu koja sama daje migavac čim vidi benzinsku pumpu i košta kao godišnja potrošačka korpa omanjeg grada u Čadu. Zbog toga su puteve u Srbiji obeležili neki drugi automobili, obeležavaju ih i dan-danas i obeležavaće ih još mnogo godina.

 

Sledi devet auta od kojih te je neki možda i udario, od kojih si verovatno neka vozio ili čak slupao i od kojih većinu sigurno viđaš svaki dan i to više puta.

 

Fiat Punto Kec

 

Mali gradski automobil čija je proivodnja počela 1993. godine. Došao je kao naslednik Fijatovog modela Uno i zbog prihvatljive cene i male potrošnje zatrpao srpske puteve u tolikoj meri da su ljudi koji su imali model u crvenoj boji morali ženu uvek da drže na suvozačkom sedištu zavezanu za volan. Jedino tako su kasnije na parkingu mogli da razaznaju koji od pešes identičnih je njihov. Potpuno ista stvar desila se i sa Opelovim Korsom i Kadetom i sa Pežoom 206, tako da ta tri modela neće dobiti posebnu pažnju u daljem tekstu.

 

image.png
 

Nakon 19 godina rada na poboljšanju dizajna:

 

image.png

 

 

Reno 4
 

Najprodavaniji francuski automobil svih vremena. Nastao 1961. godine i bio je karakterističan po tome što je do danas ostao jedan od retkih automobila čiji menjač nimfomanke nisu mogle da koriste kao stabilni vibrator. Nalazio se na kontrolnoj tabli, pa im je manevar bio sužen zbog udaranja potiljkom o unutrašnjost šoveršajbne. Između ostalog, popularnost u Srbiji duguje činjenici da je imao prostran gepek koji je mogao da se iskoristi ako se na putu naiđe na jeftine prasiće, rakiju ili kurve.

 

Ljubav na prvi pogled:

 

image.png

 
 

Mercedes 200d

 

Nastao 1976 godine. Ciganski san, ciganska sreća. Ono u čemu si morao da se vratiš kad vozom odeš u Nemačku da čistiš klozete, da te u rođenom selu ne bi žigosali kao nesposobnog. U dodatnu opremu su se ubrajali  jambolija na zadnjem sedištu, pozlaćeni krst visine 10 cola okačen na retrovizor i konjska potkovica zavezana za masku automobila. Postoji verovanje da je u njemu fasovano više neželjenih trudnoća nego u svim beogradskim i novosadskim studentskim domovima zajedno.

 

Ogromna upotrebna vrednost proizvoda:

 

image.png

 
 

Golf dvojka

 

Godine 1983. je započela proizvodnja druge stvari u koju se Srbi najčešće kunu. Balkanska pošast. Još uvek nije pronađen i lociran jedini Bosanac za kog se veruje da nikad nije vozio dvojku. I dan danas ljudi bez prevelike bojazni u njemu zapucaju na more u Paraliju jer znaju da će se na sred puta pre pokvariti autobus nego Golf. Ukoliko se takav nesvakidašnji incident i desi, umeće da ga poprave. Delovi su toliko dostupni da mogu da se nabave i u prvoj mesari ili frizerskom salonu. Institucija i prva ljubav.

 

Jeftino i lako održavanje:

 

image.png

 
 

Zastava 101

 

Stojadin – osim nekih po samom rođenju unesrećenih ljudi, na ovo ime se odaziva i Zastavin model lansiran 1972. godine. Njegov ubogi izgled nam govori da je čovek koji ga je osmislio bio ubeđen da dizajnira masivni kredenac ili svojevrsan pogrebni kovčeg za ljude koji pate od akromegalije. Ipak, to je tada bilo prostrano vozilo na čijem zadnjem sedištu je mogla da se izvede poza zguza i na čiji krov je običavana instalacija funkcionalnog pak-tregera za prevoz svega od pernate živine do cigana. Dodatnu opremu je činila teniska lopta koja je umnogome ulepšavala kuku za vuču prikolice.

 

Sa njim možeš na kraj sveta:

 

image.png

 
 

Jugo Koral

 

Najgori auto u istoriji – tako su rekli Vašington post i Amerika u koju je izvezeno preko 140.000 komada ovog vozila. Ja kažem – nek se jebu. Istina je da iz njega može da ti ispadne drug usred vožnje i da, ako pređeš preko udarne rupe, može da ti ispadne plomba iz zuba. Ali dok  poslednji Ford Ka ne bude terminisan i dok god u Jugu adolescenti gube nevinost, slušaju Jašara sa kasete i kriju se od murije dok vare – on neće biti najgori. Poznata gastarbajterska rečenica glasi: “Sine, ako budeš išao na popravni, kupiću ti Juga za 18. rođendan, pa će celo selo da ti se smeje.” Ipak, ta rečenica mnogo više govori o gastarbajteru nego Jugu.

 

Neprevaziđeni dizajn:

 

image.png

 
 

Zastava 750 – Fića

 

Definicija – Prevozno sredstvo sa točkovima. Predviđen je za prevoz par sitnijih putnika na kraće relacije, a koristio se za transport cele porodice, sa sve babom, tuđom decom i kacom kiselog kupusa na drugi kraj države. Kupovina Fiće šezdesetih godina je bio događaj ravan rođenju deteta, samo što se o Fići vodilo više računa nego o detetu. Čitav fanatizam vlasnika Fiće je dokazao i ovekovečio penzionisani zastavnik koji je zoljom sa prozora razneo starijeg maloletnika koji je pokušao da mu ukrade brisače. Kao dodatna oprema na retrovizor su se kačili minijaturni opanci ili svežanj sasušenih feferona. Zvanično – automobil veka u Srbiji.

 

image.png
 
 

Folksvagen Buba

 

“Biće ovo simbol nacističke Nemačke” – rekao je Hitler 1934. godine. Tačno 69 godina kasnije sa trake u Meksiku je sišla poslednja, tačno 21,529,464. Buba. Ispraćena marijačima kako valja i trebuje.  U međuvremenu u njoj su putovali, drogirali i jebali se svi od Rio de Žaneira do Banje Koviljače. Statusni simbol hipika i radničke klase koji se nikad nije kvario. Kad bi se kvar desio, Hitler bi počeo da štuca u grobu, a plići ljudi bi pomislili da su dve cevi auspuha u stvari ručke koje služe da se auto podigne i kao kolica za malter odgura do majstora.

 

Toliko dobri da se samo međusobno pare:

 

image.png

 
 

Lada Niva

 

Čudo ruske mehanike sa čijom se proizvodnjom počelo pre 35 godina, a u čiji je dizajn uloženo manje para nego u naučno-dokumentarni program televizije Pink. Kroz 35 godina doživela je značajne promene u vidu povećanja retrovizora i neuspele inicijative da se Kalašnjikov na krovu uvrsti u ponudu dodatne opreme. Jedino terensko vozilo koje si mogao da voziš, a da te babe iz komšilukane ne okarakterišu kao kriminalca nego kao tenkistu. U ruralnim sredinama je mogao da se koristi za izvlačenje volova i konja koji su se zaglavili u blatu.

 

image.png
 
Nakon 35 godina rada na poboljšanju dizajna:

image.png
 
 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pa u naslovu pise prvi deo, sto bi trebalo da znaci da ima jos....

Share this post


Link to post
Share on other sites

Drugi deo

 

Nakon prvog dela ovog teksta u kom nisam stigao da ispoštujem sve velikane asfaltnih borilišta, dolazi drugi deo u kom će se naći pet ranije nepravedno zapostavljenih. I ne samo automobili.

 

Trabant

 

Automobil koji je proslavio Istočnu Nemačku 1958. godine. Prvobitno je zamišljeno da ima tri točka, ali je ipak odlučeno da se ne mora baš i na točkovima štedeti. Prva verzija je imala bezmalo 18 neukrotivih konja, a verzija iz 1960. godine je dobila pojačanje u vidu dva rasna ata, te je Trabant sa 20 konjskh snaga  predstavljao ponos komunističke automobilske industrije. Najmonumentalnija promena na ovom vozilu izvršena je 1964. godine kada je struja sa 6 evoluirala na spektakularnih 12 Volti.

Naravno da se dokotrljao i do naših puteva, sa ciljem da uđe duboko u srca ljudi sa plitkim džepovima. Ipak, bez obzira na svoju sasvim pristupačnu cenu, ni tad nije mogao svako da se pohvali saobraćajnom knjižicom ovog zamalo trotočkaša. Ljudi koji su je posedovali su bili cenjeni i tolerisalo im se ako nose istu majicu nedelju dana, a devojkama je bila čast da pre seksa na zadnjem seduštu gaće uredno okače na unutrašnji retrovizor.

 

Danas je češći slučaj da ljudi u njemu žive, nego da ga voze, ali to ne može uticati na činjenicu da je Trabantčina bila i uvek će biti legenda, ne samo, srpskih puteva.

 

Prošlost:

 

1111.png
 

Novi vlasnik Trabanta je odlučan da ubrizga novi život ovom automobilu. Doduše kroz verziju na električni pogon, ali ako nas ikada državni ustav i globalni deficit nafte nateraju da vozimo kola na baterije k’o deca, to će biti samo i jedino brat Trabant.

 

Budućnost:

 

2222.png


 

Vartburg 353

 

Najpoznatiji model luksuznog komunističkog automobila koji se na prodajnim policama našao 1969. godine. Naravno, luksuznim je mogao biti proglašen jedino u konkurenciji Trabanta i prve samohodne mešalice za beton. To ga nije sprečilo da završi kao tetovaža na ramenu mnogih ljudi i da bude opevan u više pesama nego svi Japanski automobili sa kojima uz doplatu dobiješ dresiranog Kineza koji po potrebi iskoči iz pepaljere i montira rezervni točak. Njegov dvotaktni motor je kroz izduvnu granu isporučivao u atmosferu specifičan plavičasti dim koji je u prečniku od 20 metara mogao da usmrti manju pticu i hroničnog bolesnika.

 

Danas bi se po standardima Evropske unije tretirao kao mobilno hemijsko oružje potencijalne terorističke namene, a ne kola. Svaka čast i Evropama i standardima i životnim sredinama, ali Vartburg 353 je iza sebe osim dima ostavio i jednu lepu priču koja traje već više od 40 godina i trajaće još dugo. Možda duže od Evropske unije.

 

Kreativan k’o Goran Trobok:


3333.png
 

Ipak:


4444.png

 

Fiat 126

 

Peglica je ove godine napunila 40 godina. Otprilike k’o Čedo Čvorak, a iako je u dizajn Peglice uloženo mnogo manje sredstava nego u dizajn Čede Čvorka, ona izgleda neuporedivo bolje. Italijanski šmeker najviše pravljen u Poljskoj. Cilindar zapremine oko 600 kubika produkovao je monstruozna 23 konja i obrtni momenat svake ženske čontare pored koje je prošao. Iako je osvajao ženska srca i dijafragme, skromna zapremina kabine činila je da seks bude moguć samo ako prednji kraj žene ekzistira napolju, a zadnji na suvozačkom sedištu. Potrbuške. To jeste pomalo nezgrapno i donekle hendikep, ali zato je pijanom čoveku bilo lakše da protera peglicu kroz garažna vrata, nego kasnije sebe kroz ulazna.

 

Danas je pokrenuta inicijativa da se za nju parking naplaćuje upola manje, proporcionalno onome koliko prostora zauzima. Danas, još uvek, postoje delovi za ovaj automobil na svakom ćošku. U slučaju da ih nestane, umešan majstor će ručno da ih napravi od starog bubnja za veš mašinu ili ženine pozamanterije.

 

5555.png
 

 

APN 4

 

Apenac četvorka, kod armije poštovalaca poznat i kao Apenjara. Bitan zbog toga što je sa svojih 49 kubika mogao da se vozi sa PSP-om, a u mnogim selima nije bilo potrebno ništa. Policija ga je tretirala kao noge. Edukovao je generacije klinaca o vožnji na dva točka. Oni koji su iskustvo stekli na njemu, pa tek onda prešli na neko italijansko-japansko nevreme od 1000 kubika, danas su uglavnom živi i celi. Oni koje tata za 18. rođendan odmah posadi na to nevreme kako bi se pohvalio pred komšijama, uglavnom završe sa motorom u banderi, glavom u jednoj a telom u drugoj ulici i uplakanom rodbinom.

 

Bukvar vožnje motocikla koji je spasio nebrojeno života. Pa, iako je rodom Slovenac, za Srbe i Srbiju je uradio više od svih Rusa, političara i sportista zajedno. Nikad nije dobio nikakvo priznanje. Ipak, nije zaboravljen i nikad neće biti. Klinci ga, zlo ne čulo, i dalje voze po srpskim zabitima, a matorci sa njim idu na pecanje, sednicu stranke i u švaleraciju. Ponosno. Ko devojku uspe na pak-tregeru Apenjare da privede kući pravi je šmeker. Na Apenjari se poznaju junaci – sa Hondom je lako.

 

Zaslužni građanin:

 

6666.png
 

Evolucija za poštare:

 

7777.png
 

 

Opel Kadet

 

Prvi Kadet koji je stekao veću popularnost kod nas bio je poznat pod imenom Kocka ili Kockica. Vezuje se za period između 1979. i 1984, mada ih naravno kod nas ljudi i dan danas voze i još uvek ih ne daju ženi na poverenje osim kad uđu u poslednji red gajbe piva. Te 1984. je velika vrata prednjim branikom razvalio njegov naslednik - Suza. Suza je bila toliko popularna da su ljudi prestajali da puše i da se šišaju kako bi uštekali za nju. Ni deci nisu da lida se šišaju. Nema arčenja para da se suze zbog Suze ne bi prolivale – govorili su im.

 

Čovek koji je u to vreme imao ovaj auto bio je toliko poštovan da su ga žene tokom felacija gledale isključivo u oči, na fudbalu nije branio ni kad ekipa nema golmana i u kafani je uvek dobijao bele figure. Postoji verovanje da motor u kućnoj radinosti može toliko da mu se nabudži da ide brže od azijskog geparda na steroidima Majkla Felpsa, i to u rikverc. Zvanično, automobil godine 1985.

 

Skockan za blud:


8888.png
 

Najbolje Opelovo ikad:

 

9999.png
 

Preuzeto sa Tarzanija.com

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

AZLK MOSKVICH  bez tog auta nema pravih vozača.

 

image.jpg image.jpg image.jpg

 
azlk_moskvitch_2140_1.jpg azlk_moskvitch_2140_2.jpg azlk_moskvitch_2140_3.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

Moj cale je imao Moskvic 2140, narandzasti, od sedamdeset neke do '86. Kakva je to ladja bila i koliko toga je mogla da povuce!!!

 

Da li ste znali da, kada tom moskvicu skinete sedista i patos, na sasiji je imao lezista na koja 1/1 legne nosac bestrzajnog topa! :D

Share this post


Link to post
Share on other sites

Samohotka ???

 

azlk_moskvitch_2140.jpg

 

 

Čuo sam priče da su ljudi ubacivali klipove u BMW kada im rikne motor a auto za udaju.

Edited by ivan.ik

Share this post


Link to post
Share on other sites

50 godina Wartburga 353

 

vartburg%20353.jpg

 
Neverovatno je koliko je traga ostavio među svojim vlasnicima obični, skromni, dvotaktni vartburg 353. Zvali su ga ''istočni audi'', spevali su mu pesme, a najviše su ga samo voleli i vozili ljudi širem Istočne Evrope, ali i šire. Priča o fabrici automobila u Ajsnahu počinje još u osamnaestom veku kada se u kratkom periodu sklapale dvocilindrične motorne kočije pod imenom ''vartburg''. Tridesetih godina prošlog veka u fabriku je došao BMW i počeo da sklapa svoje modele ondašnje ''serije 3'', pa i čuveni sportski roudster 328. Ime ''vartburg'' ponovo se pojavljuje na modelu ''BMW 3/15 DA-3 vartburg''. Proizvodnja automobila trajala je do početka Drugog svetskog rata. Posle rata, grad Ajnsah i fabrika potpadaju pod teritoriju Istočne Nemačke. U bitkama fabrika je oštećena gotovo 60 procenata. Fabrika se nalazi pod upravom SSSR-a koji već 1945. godine obnavljaju proizvodnju BMW automobila.
 

Auto-magazin-wartburg-353-50-godina-jubi

 
Centrala u Minhenu nije mogla da uloži žalbu za zaštitu imena, dok god je bila pod vojnom upravom. U Ajsnahu je obnovljena je proizvodnja modela 321 i 326. Godine 1949. fabrika u Istočnoj Nemačkoj je čak prikazala svoj model 340 koji je bio u stvari unapređen i dizanerski prepravljen BMW 326. Treba naglasiti i to da fabrika BMW u Minhenu nije obnovila proizvodnju sve do 1951. godine, što znači da svi BMW automobili koji su napravljeni u periodu od 1945. do 1951. dolaze isključivo iz Ajsnaha. Sovjeti su 1952. godine predali fabriku u vlasništvo države DDR. U tom periodu fabrika iz Minhena je uspela da se izbori za svoje ime, logo i karakterističnu masku hladnjaka sa dva ''bubrega'', pa su Istočni Nemci morali da naprave velike promene.

Predstavili su svoj prvi nezavisni model ''IFA 309'', koji je nastao na bazi prototipa ''DKW F9''. Bitno unapređeni model ''vartburg 311'' pojavio se 1956. godine. Zadržao je vrlo privlačne linije koje vode od DKW-a, kao i njihov trocilindrični dvotaktni motor. Ovaj model pravljen je u brojnim karoserijskim verzijama; limuzina, karavan, kupe, pa čak i roudster. Nažalost, potreba za masovnom produkcijom jeftinih automobila dovela je do prekida ove svojevrsne renesanse. Prekretnica se dogodila 1965. godine kada je predstavljen model ''vartburg 353''. On je dobio relativno jednostavnu pontonsku troprostornu karoseriju, ali je zadržao snažnu šasiju sa dijagonalnim oslanjanjem zadnjih točkova, trocilindrični dvotaktni motor (ovaj put zapremine jedan litar) koji pokreće prednje točkove preko četvorostepenog (ovom prilikom sinhronizovanog) menjača. Praktična karoserija je nudila obilje prostora za putnike i veliki prtljažnik. Uz vrlo dobar kvalitet izrade, svakako bolji od većine automobila iz Istočne Evrope i dobre vozne osobine, vrlo brzo je postao miljenik kupaca širom evrope. DDR je izvozio ''353'' na većinu tržišta Evrope, pa čak i u Zapadnu Nemačku.
 

Auto-magazin-wartburg-353-50-godina-jubi


Tokom proizvodnje, ''353'' je tri puta doživeo redizajn. Verzija ''353 W'' predstavljena 1975. godine, zatim je 1983. godine predstavljen poboljšani model ''353 W'', dok se 1985. godine pojavljuje i ''353 S''. Ova poslednja verzija je imala elektronsko paljenje, menjač sa pet brzina i brojna druga unapređenja. Jedno od njih je i to da se hladnjak ne nalazi više iza motora, već kraj maske. Postojale su tri karoserijske varijante, limuzina, karavan (''turist'') i pik-ap (''trans'').
 

Auto-magazin-wartburg-353-50-godina-jubi

 
Poslednja varijanta ''353 S'' mogla je da se naruči sa standardnom, ili ''de luks'' opremom koja je imala krovni otvor, svetla za maglu, a mogli su da se dokupe alarm i centralna brava. U drugoj polovini osamdesetih godina DDR je želela da poveća ekonomičnost ''vartburga'' i smanji zagađenje, pa je ponudila Folksvagenu da svoju staru liniju za proizvodnju motora premesti u Istočnu Nemačku. Folksvagen je pristao i počela je proizvodnja četvorotaktnih motora zapremine 1.3 litra. Oni počinju da se ugrađuju u ''vartburgovu'' karoseriju od 1988. godine, kada i zvanično prestaje proizvodnja modela ''353''.

preuzeto sa - magazinauto.com
preuzeto sa - Auto Blog

Share this post


Link to post
Share on other sites

Volkswagen Buba iz 1943. godine za 300.000 dolara

 

151180-vw%20b%201.jpg

 

Ima puno automobila iz 40-ih godina prošlog veka kojima se cene danas kreću oko 300.000 dolara zahvaljujući njihovom poreklu, dizajnu ili malom broju napravljenih primeraka, ali da li vredi postati vlasnik jedne VW Bube, doduše potpuno originalne i od istorijskog značaja, ali sasvim obične VW Bube za gotovo 300.000 dolara procenite sami.

 

151182-vw%20b%20111.jpg

 

Najveća cena koju je do sada postigla jedna Volkswagen Buba iznosila je 126.500 dolara koliko je prošle godine novi vlasnik platio za originalni primerak iz filma Herbie. Reč je o filmskom automobilu kultnog značaja pa i ne čudi da se licitiralo i preko 100.000 dolara. Zato je ponuda koja se može videti na na sajtu Holygrailgarage.com više nego iznenađujuća s obzirom da do sada niko za jednu VW Bubu nije tražio iznos od skoro 300.000 dolara!

 

151181-vw%20b%2011.jpg

 

Reč je o savršeno očuvanom i restauriranom primerku od najređih VW Buba iz 40-ih, ratnih godina prošlog veka, a ovaj KdF Type 60 Käfer je proizveden 1943. godine i isporučen u Potsdam-Babelsberg za šefa nemačkog Crvenog krsta. Auto se pominje u Volkswagenovim arhivama kao i u knjigama KdF-a tako da je njegova istorijska hronologija dobro dokumentovana. Ipak, cena je stvarno preterana za svet klasika mada je reč o možda i najbolje očuvanom primerku iz ere do 1944. kakvih je proizvedeno zaista malo. Ipak, ako ste zainteresovani možete se javiti vlasniku u Severnoj Karolini i pokušate da smanjite cenu, jer ako se auto proda za tačno 295.000 dolara onda će taj auto poneti titulu najskuplje Bube svih vremena...

 

151183-vw%20b%201111.jpg

 

preuzeto sa - Auto Blog

Share this post


Link to post
Share on other sites

Wartburg 353: Ponos istočnonemačke auto-industrije

 

156790-wartburg%201.jpg

 

Lansiran je tačno pre pola veka, da bi se proizvodio tokom narednih 25 godina, a bio je čest prizor i na putevima bivše SFRJ 70-ih i 80-ih godina 20. veka. Wartburg 353 počeo je da se proizvodi 1966. u tadašnjoj komunističkoj Istočnoj Nemačkoj, kao porodični automobil srednje veličine. Limuzinska verzija bila je dugačka 4.22 m, ali je mnogima bila primamljivija praktična karavan varijanta, koju i danas možete da sretnete u blizini pijaca.

 

wartburg%2011.jpg

 

Model 353 se izađivao u fabrici u Ajzenahu čitavih četvrt veka, bez većih dizajnerskih intervencija na spoljašnjosti automobila. Kada je 1991. otišao u istoriju, sa proizvodnih traka sišlo je preko milion ovih vozila, koja su osim u DDR-u bila popularna i u drugim zemljama takozvanog Istočnog bloka.

 

wartburg%201111.jpg

 

Za pogon je dugo korišćen napred postavljen trocilindarski, dvotaktni 1.0 litarski benzinac, a snaga se prenosila na prednju osovinu pomoću četvorobrzinskog menjača. Performanse motora varirale su od 56 do 58 ks, u zavisnosti od toga koji je karburator korišćen, dok je maksimalna brzina iznosila 155 km/h, a automobil je iz mesta do stotke ubrzavao za solidnih 12 s. Kada se pojavio sredinom šezdesetih, Wartburg 353 je brzo postao veoma popularan u zemljama u kojma se prodavao, s obzirom da je za to vreme imao modernu spoljašnjost ali i prostranu putničku kabinu, za jedan automobil od 4.2 metra. Osim toga, Wartburg je bio superiorniji od ondašnjih konkurenata iz SSSR-a po mnogim parametrima - ubrzanju, maksimalnoj brzini, potoršnji goriva, upravljačkom mehanizmu, kočnicama... Bio je lak za održavanje, zbog relativno jednostavne konstrukcije motora sa samo sedam pokretnih delova - tri klipa, tri klipnjače i radilicom, pa je postala popularna izreka da vlasnici Wartburga ''voze automobila, a održavaju motocikl''. Pored prostrane kabine, nudio je i dosta mesta za smeštaj prtljaga, naročito u karavan verziji, koja se često koristila za prevoz poljoprivrednjih proizvoda do već pomenutih pijaca, ali i građevinskog materijala i drugugog tereta. Kasnije su se na tržištu pojavile i specijalne pik-ap varijante, sa otvorenim ili zatvorenim tovarnim odeljkom.

 

wartburg%20111.jpg

 

Naravno, imao je Wartburg 353 i svoje mane - kabina je bila slabo zvučno izlovovana, pa su duža putovanja zbog toga postajala naporna, a umeo je i da pokaže znake podupravljanja, pogotovo u uslovima vlažnog kolovoza. Tokom 25 godina proizvodnje pretrpeo je sitnije stilske promene, pre svega na maski, farovima i branicima, a pred kraj životnog veka, 1988. godine pojavio se moderniji i unapređeni Wartburg 1.3. Ovaj model koristio je četvorocilindarski, četvorotaktni 1.3 litarski agregat iz Volkswagena. Poslednji primerci izašli su iz fabrike u Ajzenahu u aprilu 1991. godine. Model 353 je za svoje zasluge svojevremeno opevan i u čuvenoj pesmi ''Wartburg limuzina'' novosadske grupe Atheist Rap, po čemu ovaj automobil pamte i oni koji ga nikad nisu vozili.

 

preuzeto sa - Auto Blog

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites
On 8/17/2013 at 3:02 PM, Milutin-NS said:

Mercedes 200d

 

Nastao 1976 godine. Ciganski san, ciganska sreća. Ono u čemu si morao da se vratiš kad vozom odeš u Nemačku da čistiš klozete, da te u rođenom selu ne bi žigosali kao nesposobnog. U dodatnu opremu su se ubrajali  jambolija na zadnjem sedištu, pozlaćeni krst visine 10 cola okačen na retrovizor i konjska potkovica zavezana za masku automobila. Postoji verovanje da je u njemu fasovano više neželjenih trudnoća nego u svim beogradskim i novosadskim studentskim domovima zajedno.

 

 

Mercedes 200D prešao milion kilometara i ne odustaje

 

160794-mercedes%20d%201.jpg

 

Mercedes W124 je poznat kao jedan od najpouzdanijih Mercedesa i automobila uopšte, a najnoviji primer osim dugovečnosti otkriva i koliki je zaista trošak vlasništva. Nakon što je pet godina radio u Mercedesu, Michael Nickl je odlučio da iskoristi povlasticu u obliku popusta za radnike i tako je izbor pao upravo na Mercedesov model. Bila je 1992. godina, a Nickl je izabrao već tada dokazani W124, i to u spartanskoj verziji s baznim dizel motorom. Pogađate, 200D u ''ponoćno'' plavoj boji, a na popisu opcija bili su električni šiber, centralni naslon za ruke, centralno zaključavanje, radio i zadnji nasloni. Tako opremljeni automobil koštao je 40.523,81 DEM, a Nickl je planirao da automobil proda kroz godinu dana i zahvaljujući inicijalnom popustu čak i da nešto zaradi.

Ali danas, četvrt veka kasnije, Nickl i dalje sedi za upravljačem nekada prestižne limuzine pokretane dizelašem od tek 75KS i 126 Nm. Ali postoji i jedna razlika, a to je da automobil više i ne izgleda toliko sveže, a korozija ga je poprilično napala. Nimalo čudno, pošto njegov vlasnik nije zaljubljenik u automobile i doživljava ih kao objekte koji služe za prevoz od tačke A do tačke B. I da, još jedan detalj - automobil je prešao milion kilometara.

 

160795-mercedes%20d%2011.jpg

 

Tokom tih milion kilometara automobil je sada 55-godišnjeg vlasnika izneverio samo jednom, kada je kvačilo otkazalo nakon 445.000 km. Legendarna stodvadesetčetvorka je učestvovala i u manjoj saobraćajnoj nesreći, a delovi za popravku su stigli sa otpada. Tokom svog radnog veka promenjeni su kvačilo, kočnice, alternator i pumpa za vodu. Vlasnik je vodio i detaljan dosije automobila, pa možemo saznati da ukupni trošak vlasništva vozila za ovo vreme iznosi 58.563,26 EUR, dok je na gorivo potrošeno 53.786,28 EUR. Malo ili puno, procenite sami.

 

preuzeto sa - Auto Blog

Share this post


Link to post
Share on other sites

U Tarzaniji se očigledno mislilo na W123 koji je pravljen u periodu 1976 - 1984.

 

mercedes-123-200-d-kao-nov-slika-4134454

 

Na onoj slici gde trpaju tele u gepek je zapravo MB 190 (W201)

 

Ovi Mercedesi su bili još slabiji od potonjeg W124. Dizeli su imali u verziji 200D (najčešćoj na našim putevima) 55 ks do 1979., a posle 60. Dobro ste pročitali, samo 55 konja je vuklo skoro tonu i po. Naravno da je to bilo užasno sporo. Ubrzanje je do 100 bilo za 31 sekundu.

!979. je značajna i po tome što su dobili redovno paljenje na ključ. Pre toga se motor startovao tako što biste ključem dali kontakt, zatim povukli potezaču ispod brzinomera do pola i time aktivirali grejače. Tako biste držali potezaču u zavisnosti od toga koliko treba, odnosno da li palite hladan ili topao motor. Grejači se dakle nisu isključivali automatski (to je uvedeno tek 1979. godine). Nakon toga povučete potezaču do kraja i time aktivirate anlaser i pokrećete motor. Ta potezača se mogla okretati oko svoje ose čime biste iz kabine podešavali ler gas. Gašenje motora se vršilo guranjem potezače nazad prema unstrument tabli.

Limarija im je zapravo bila veoma loša, ali su imali debelu zaštitu, pa se to dugo nije primećivalo. Motor je bio dobar, ali na potonjem jačem modelu W124 je išao dosta duže. Oba međutim kraće od JTD, čisto da znate ako vas neko pita. Ja sam imao ovaj auto proizveden 1978. i vozio sam ga 5 godina.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Spomenuto je da je Nickl kao radnik Mercedesa imao popust pri kupovini.

Ja sam 1986. godine sa ocem išao u Njemačku da kupimo neki polovnjak (vratio se sa Ford Taunusom 1,6).

Išli smo kod rođaka u Štutgart. Rođak, njegova žena i sin su radili u Mercedesu (sin je bio stolar).

Rođak je redovno svake godine menjao Mercedesa. Dobijali su 10% popusta. Posle godinu dana, uz obavezno održavanje po Mercedes preporukama, dobijali su iste pare za svoj jednogodišnji polovnjak.

Pri tome su nekada bili u plusu, nekada u minusu. Upravo tada je vozio novi W124.

Share this post


Link to post
Share on other sites

123 je bolja od 124

 

mercedes je mogao da bankrotira jer niko nije kupovao rezervne delove za 123, prvi kvarovi su se javljali posle pola miliona km, to sam pročitao negde na netu a posle mi je i potvrdio jedan lik što radi u mercedesu

Share this post


Link to post
Share on other sites

dj90, nije tako, vozio sam ga, presao njime oko 250.000 km. To su mitovi i legende. Uostalom, sta ima Mercedes fabrika da propada zbog rezervnih delova? Ne prave ih oni. Bili su mehanicki nesumnjivo trajni, ali daleko od toga da se nisu kvarili. Sledeci model 124 je imao problem na pocetku proizvodnje, posle ne. Ukupno gledajuci 124 je imao trajniji motor i lim, mada su sto se limarije tice zapravo bili inferiorni u odnosu na recimo tadasnji Audi, a o sadasnjim vozilima da i ne pricam.
Pisao sam vam o promenama 1979. Tad su jos svi dobili serijski servo volan, uobicajeni filter za vazduh (ranije su imali uljni), Bosch pumpa je dobila dovod ulja iz motora (dok je ranije imala sopstveno ulje koje je dosipavano u nju), volan izdubljen i 1 cm uzi itd. 200 D je tad dobio 5 konja, 240D je pojacan za 7, a 300 D za 8 ks. 220D je tad izbacen. Ubaceni su i brzi grejaci koji su radili oko 10 sekundi, dok je starima trebalo u zavisnosti od temperature i preko 30. Znacajna promena desila se 1978. godine kad su prvi put ubacili i varijantu sa turbo punjacem, konkretno u model s najvecim motorom - 300D. Taj motor je prvo prodavan u SAD, i to u karoseriji S modela W116, da bi tek sledece godine krenuo i u karavanskoj verziji W123, odnosno tih tadasnjih Mercedesa srednje velicine. U sedane koliko znam to nije serijski ni ugradjivano do kraja proizvodnje.
Decembar 1982. godine je doneo nove promene koje su u motorskom delu zalazile u samo srce. Uvedeni su ovalno izdubljeni klipovi. Snaga nije menjana, ali je zbog boljeg mesanja smese motor malo utisan i pokazalo se da se dugorocno manje naprezao, pa je zbog toga duze trajao. Stos sa klipovima su direktno maznuli od Fiata koji je to vec nekoliko godina pre koristio u svom dizelu od 2,5 litara. Ovim su pripremili put za potpuno novi motor koji su posle ugradjivali u W124 i W201 (190D)

Послато са GT-S6310 уз помоћ Тапатока


Share this post


Link to post
Share on other sites

Kad smo već s onih motorića malo skrenuli od automobila, red je da pomenemo i ovo:

 

3aae5ffb3f80-477x357.jpg

 

Tamić - pravio se više od 3 decenije u mnogo varijanti i još uvek je dosta prisutan na našim putevima. Dosta pouzdan, motor trajan, ali neudoban i smoran za vožnju. Nijedno vozilo mi nije bilo gadnije za vožnju od njega. Spram ovog mi je ozloglašeni Dajc bio limuzina. Jedno vreme je čak bio jeftiniji od druge srpske ikone - sarajevskog Golfa.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Spremni da pregaze 20.000 kilometara: Drugari iz Bečeja kreću Jugićem put Mongolije

 

yugo%20mongolija.jpg

 

Mladi Bečejci Ninoslav Trajković (23) i Đorđe Ilčešin (23) studenti iz Novog Sada pripremaju se za avanturu koja bi trebalo da traje 60 dana kada planiraju da obiđu više od 14 zemalja istočne Evrope i Azije. Bečejci možda i ne bi privukli toliku pažnju javnosti, da nisu odlučili da na daleki put krenu, ni manje ni više nego - jugićem, starim 28 godina, kako bi učestvovali na ''Mongo reliju'', koji ima humanitarni karakter. Ninoslavu i Đorđu je cilj da kroz ovu avanturu pomognu azilu za pse jer su veliki ljubitelji životinja. Ideja je i nastala tokom volontiranja u Prihvatilištu za napuštene životinje u Bečeju. ''Postoji trka ''Mongo reli'' koja se održava sredinom jula i broj učesnika stalno raste. Deo novca se daje za kotizaciju, a deo ide u humanitarne svrhe. Đorđe i ja smo najbolji drugari, a obojica smo i avanturisti, želimo da putujemo. Želimo avanturu u jugiću. Radimo ovo u humanitarne svrhe i kako bismo probudili svest drugih o brizi za životnje'', kaže Ninoslav.

 

Jugić kojim su rešili da se upuste u avanturu stariji je od obojice vozača, čak četiri godine, pa im to predstavlja dodatni izazov u osvajanju znanja o drugim narodima i kulturama. ''Želimo da upoznamo i te neke druge kulture, jer smo nekako više okrenuti Zapadu. Želimo da vidimo i kako je tamo u pustinji...Da vidimo zemlje u kojima žive pretežno muslimani i tako otvaramo vidike...Postoji strah oko toga šta će nam se desiti....Pustinja, Sibir'', priznaje Đorđe. Na put od neverovatnih 20.000 kilometara kreću iz Bečeja 20. aprila. Iz rodnog Bečeja dvojica mladića kreću ka Mađarskoj, a potom odatle u Slovačku, Poljsku, Ukrajinu, Belorusiju, Rusiju i Mongoliju. Za povratak su odabrali drugu, kako oni kažu ''donju'' rutu: Mongolija, Kazahstan, Uzbekistan, Azerbejdžan, Gruzija, Turska, Bugarska, Rumunija i Srbija. Pogledajte video u kome Ninoslav i Đorđe detaljno opisuju razloge i plan putovanja:

 

preuzeto sa - Auto Blog

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


 

 



Info

FLCS Forum koristi tzv. kolačiće (cookies), kako bi korisnicima osigurao funkcionalnost i jednostavnost korišćenja. Daljim pregledom ovog Foruma dajete svoj pristanak za korišćenje "kolačića".

×
×
  • Create New...