Jump to content
FAS Goran
SikterBre

Kuda ide ovaj svet?

Recommended Posts

Pročitah tekst koji je kičerica zakačio na temi vicevi pa me je asociralo na mnoge, da ih nazovem, nepravilnosti na koje nailazimo u svakodnevnom životu, konkretno teme koje su teme razgovora današnje omladine, sa obzirom da većinu ništa ne interesuje o stvarnom životu, već su im socijalne mreže sve u životu... 

Da uzmem za primer to da ja fejsbuk koristim isključivo u komercijalne svrhe, nemam fejsbuk na kome kačim svoje slike, pišem gde sam bio, da me ne shvatite pogrešno, nemam ništa ni protiv ljudi koji ga imaju, to za to i služi, ali me opasno iritira preterivanje u tome...

Odem na svadbu, postave me da sedim sa deset ljudi za stolom, od kojih bar 5 celog dana tvituju i fejsbukuju preko telefona o utiscima sa svadbe, a ni S od svadbe nisu videli..

Svrati neko društvo na kafu i svo vreme bulje u telefon, sa kog su naravno na fejsbuku i pričaju o tome.. Pa i ja sam po ceo dan na netu, takva mi je priroda posla, pa sam zato po ceo dan i na forumu, ali opet ne pričam o tome sa njima...

Opet neko moje društvo se skupi kod drugarice kući, ona im spremi palačinke, slikaju palačinke i okače na fejsbuk, taguju se svi i sede u istoj sobi i dopisuju se preko neta u komentaru slike celo veče, preko 100 komentara na slici, niko drugi ne komentariše osim njih četvoro i kao ekstra smo se proveli, bilo je ludilo.. Da, kako da ne, nego kada se jedu palačinke svi moraju to da okače na fejsbuk da im svi prijatelji, od kojih pola ni ne poznaju, vide kako se oni ludi zabavljaju, a kad se jede pasulj, niko se ne javlja..

Još jedna stvar koja me baš iziritira su copy/paste statusi.. Bukvalno svaki dan neko negde iskopa nešto što stavi na status i tog istog dana još ko zna koliko njih to isto stavi na status. Sinoć sam video čak tri osobe koje su stavile potpuno isti status, bukvalno jedan ispod drugog.. Zar je moguće da klince mrzi da smisle nešto novo, da im mozak radi tako da misle da trebaju da iskopiraju tuđu misao? 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ljudi imaju osecaj da se socijalizuju i druze, da imaju gomile prijatelja, a u stvari sede u svojim kucama i nigde ne idu, ne druze se, ne pricaju. Virtualna realnost je mnogima mnogo draza od prave realnosti, posto su tamo virtualni problemi, ovamo pravi, a lakse je izboriti se sa tim "kobajagi" problemima, lakse je nekome sasuti sta mislis u virtualno lice, nego zaista se suociti, lakse je praviti se pametan tudjim znanjem, nego reci sam nesto pametno. Kretanje linijom manjeg otpora - ideal kome stremimo kao vrsta. Plus sto je takav narod lakse nadzirati i kontrolisati. Znas gde su, sta rade, sta vole, sta ne vole, koga slusaju, koga ne fermaju... i onda im lepo kanalises sve sto ti treba i eto poslusnih ovaca, spremnih za shishanje.

Ja provodim veci deo svog dana na internetu, ali zbog posla kojim se bavim. Jednostavno je neophodno. Ali sam naucio da sebe drzim pod kontrolom, tako da izbegavam da sedim za kompom ako nemam bas nista da radim konkretno. FB koristim da sa stvarnim prijateljima podelim nesto zanimljivo i fotke sa letovanja (da nebi morao 100 puta posebno da pokazujem), a ne da svoju privatnost podelim sa pola sveta.

 

Ne treba zaboraviti ni TV i najezdu "rijaliti" programa, koji su sve samo ne realnost. ALi narod, ko narod, vise voli da se bavi tudjim problemima nego svojim... lakse je.

Oni su nam dali uslove za to, a nas licni izbor je da li cemo da idemo linijom manjeg otpora, ili cemo da mislimo svojom glavom i zivimo normalan, realan zivot uz normalne, realne probleme, realne ljubavi, realne ljude... itd.

 

Intenet je u isto vreme najbogatija i najveca riznica znanja i informacija, svima dostupna, kao i zatvor u koji se dobrovoljno ulazi. Licna je stvar kako ce ga ko upotrebiti.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ništa se tu nije promenilo, samo sredstva za oduzimanje vremena. Ljudi ne znaju da uzmu ono što im je ispred nosa, niti znaju da uživaju u malom. 

 

Ne brine me kuda ide ovaj svet, tj ide u istom smeru gde ide poslednjih nekoliko milenijuma - pogrešnom. 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Od srebrnjaka do novog doba

 

Uvodna napomena

Pre nešto više od pola godine moglo se na jednom portalu pročitati da New Age, odnosno Novo doba, “predstavlja spiritualni pokret, ne mnogo drukčiji od priznatih religija”, te da u njemu deluju “ljudi koji zloupotrebljavaju nauku i doslovce se sprdaju sa ljudskim neznanjem propovedajući neku njihovu kvazi nauku”.

Ovih dana, iz teksta o delovanju najraznovrsnijih korporacija po zemljama zapadne demokratije, saznajemo da one svojom “konspirativnom i agresivnom politikom” sve više učvršćuju zlokobnu građevinu savremenog novog svetskog poretka.

Ako onaj prvi stav sadrži u sebi i nešto autorske naivnosti, ovaj drugi treba shvatiti kao ozbiljno upozorenje naivnom demosu da demokratske institucije i ne postoje da bi delovale u njegovom interesu.

Klica savremenog zla

Da ne bude zabune: novo doba nije vremensko određenje nečega što se desilo, ili se dešava u savremenom svetu, već je Novo doba savremena demokratska institucija, jedan od mehanizama kojima savremeni novi svetski poredak nastoji da ostvari svoje dalekosežne strateške ciljeve: svetski poreski sistem, svetski sud, svetsku armiju, svetsku centralnu banku s jedinstvenom valutom, svetsku socijalnu državnu pomoć, dirigovano svesvetsko ekonomsko planiranje, ukidanje prava na posedovanje vlastitog oružja, prinudnu kontrolu svetskog nataliteta, kontrolu obrazovnog sistema, brisanje ljudskog individualizma, izneveravawe porodičnih tradicija, nacionalnog rodoljublja (otadžbine) i religijskih nazora, ukidanje tradicionalnih crkava i zavođenje nove svetske religije, što bi, po očekivanju onih koji se zalažu za taj poredak, vodilo potpunoj jednakosti svih ljudi i apsolutnoj demokratiji. Zamišljen kao jednostavan, i zbog toga ne mnogo upadljiv, mehanizam Novog doba okrenut je religijskoj svesti čovekovoj i deluje na nju podsvesno, ali zato razarajuće. Novo doba je pokret stvoren sa ciljem da oformi novu planetarnu religiju koja bi zamenila postojeće religiozne poglede na svet i koja bi bila “malter novog svetskog poretka”. Pošto je pristalicama nove svetske vlade jasno da se njihov san može zasnovati isključivo na religijskoj svesti, oni se zdušno trude da tradicionalne religije, naročito hrišćanstvo, zamene religijom takozvanog humanističkog internacionalizma.

Drži se da je pokret Novo doba nastao u Sjedinjenim Američkim Državama početkom poslednje decenije 19. veka. Formalno, on je “proizveden” na svetovnom verskom parlamentu u Čikagu (1893), posle čega je istočnjačkim religijama otvoren put ka Zapadu. Kako su Sjedinjene Države bile manje otporne od Evrope, te religije postepeno su počele da se uvlače u svest američkog stanovništva; sociolozi religije tu su pojavu nazvali američkom civilnom religijom. “Kao razlog za njeno uvažavanje naglašavali su želju političkog vrha SAD da se šarolika konfesionalna i nacionalna struktura prilagodi novim uslovima života. Dakle, ta religija ima zadatak u SAD da integriše i socijalizuje građane prema želji vlasti” (Zoran Milošević, Novo doba – religija novog svetskog poretka, Vojno delo 3-4/93, Beograd 1993, 210-211). Integracija i socijalizacija američkih građana bile su potrebne vladajućem sloju, jer “Amerika nije država, ni nacija. To je jednostavno velika teritorija na kojoj žive pridošlice iz raznih zemalja. Ovde je suštinski to što je Amerika lišena fundamentalne osnove stabilne države – nacionalnog jezgra, državotvornog naroda. To što se naziva američkim narodom, nije kvalitativno organsko, niti samosvojno određenje, već veštački konglomerat lica tuđih jedna drugim, koja su povezana zajedničkom strašću za potrošnjom i zaradom, i instinktivnim porivom za zajednički zločin protiv čovečanstva (Oleg Platonov, Tajna svetska vlada : Zašto će propasti Amerika, Beograd 2001, 7).

Udar na ljudsku svest

Jedan od načina da se stvori nova religija jeste i udar na postojeće velike religije, pre svih na hrišćanstvo. (Zbog toga što su Hirošima i Nagasaki “bili u Japanu glavni centri domaćeg stanovništva hrišćanske vere”, Amerikanci su ih odabrali za atomsko bombardovanje na samom kraju Drugog svetskog rata). Po istom tom receptu, mada u mnogo „miroqubivijoj“ formi, odvija se „stvarala{tvo“ jevrejske peva~ice Madone, koje u stvari “predstavqa ruganje nad osećanjima desetina miliona hrišćana. Pomoću novca jevrejskih bankara stvoren je ogroman »naduvani balon« kojem zapadni Jevreji – »šoumeni« – sa očiglednim ritualnim izrugivanjem, daju sveto hrišćansko ime Madona (Bogorodica, Sveta Djeva Marija). Otvorena razvratnica u životu, bludnica (govoreći jezikom hrišćana), koja je praktikovala lezbejstvo, izrugivala se nad svetim likom krsta, pevajući svoje nedarovite pesme, razgolićujući se i manipulišući krstom među svojim nogama” (O. Platonov, Isto, 37-38). Po prilici, završni čin zamišljenog obračuna sa hrišćanstvom predstavljao bi udar na pravoslavlje.

Kultura nastala u pokretu Novo doba sebe samu smatra kulturom ljubavi i bratstva, a iz nje su proistekli hipici, seksualna revolucija, raznovrsni mirovni pokreti, feminizam, homoseksualizam i nebrojene verske sekte. Kroz te nove kulturne oblike (religijske sekte, okultizam, magiju, medicinu, zdravu ishranu, istočnjački pristup seksu…) “neosetno je zarobljena imaginacija više miliona mladih ljudi širom sveta i odvojena od uobičajenog načina mišljenja i rasuđivanja” (Z. Milošević, Isto, 214, 216. i 218). Podvrgavanje toj kulturi bilo je praćeno, i olakšano, primenom najrazličitijih droga, budući da je još iz engleskog “opijumskog rata” protiv Kine (1840-1842) bilo poznato da se drogom može čitav narod držati pod kontrolom.

Zadatak ove nove religije bio je, dakle, da se, delovanjem na ljudsku svest, u korist novog svetskog poretka stvori nova planetarna religija kao vezivno tkivo tom istom poretku.

Mirovni pokreti

Po uticaju na političke, vojne i društvene tokove u svetu, što uključuje i najzlokobnije promene u savremenim međunarodnim odnosima, najznačajniji od svih “izuma” Novog doba jesu mirovni pokreti. U Novom dobu oni se imenuju “najboljim čedom”, isključivo zbog toga što najrazornije deluju na odbrambene mehanizme u svim zemljama izvan one koja je proklamovala sve te “izume”. Sekte su samo “prateće službe” tog najboljeg čeda: zalažu se za odbijanje oružja, preko svojih antiratnih centara pozivaju na uzdržavanje od otpora “i prihvatanje stanja u vremenu kada bi otporom očuvali svoj identitet, ali i ugrozili vlastitu bezbednost”, a pozivaju i na kapitulaciju pred novim svetskim poretkom. Sve se to građanima čini izrazito povoljnijim od onoga što bi mogao doneti eventualni otpor silniku, “ali je izuzetno nepovoljno za identitet zajednice i njene interese, kao i za same pojedince” (Z. Milošević, Isto, 217).

U krajnjoj liniji, ideologija Novog doba okrenuta je protiv vojske, kao institucije koja je, po pretpostavci, jedina spremna da se u nekoj državi odupre spoljnoj agresiji u bilo kom obliku, uključujući i onu koja se javlja u vidu manje ili više prikrivene kolonizacije.

A kad se govori o vojsci, uputno bi bilo da se navede shvatanje Karla Filipa Gotliba fon Klauzevica (1780-1831), pruskog generala, vojnog pisca i teoretičara, da se dobar vojnik mora razumeti u politiku, kao i da dobar političar mora poznavati logiku vojne veštine. U savremenoj demokratskoj vojnoj teoriji, onoj koja važi za javnu upotrebu, Klauzevic se ne pominje.

Savremeni teoretičari više se bave odnosom političkih partija prema vojsci i obrnuto, a manje pitanjima vojne i političke strategije u ratnim prilikama. Oni se uporno pozivaju na stav da je “zabrana političkih partija u vojsci i članstva vojnim licima u političkim partijama, kao i isključenje vojnika iz političkog odlučivanja, nužan uslov funkcionisanja demokratskog poretka”, ali je “uključivanje političkih sadržaja u proces edukacije vojnog profesionalca radi formiranja njegovih stavova prema vojnoj delatnosti, državi i vojsci kao organizaciji… nužno za održavanje i razvoj demokratskih odnosa i institucija”. Odnosno, da ne bi bilo zabune, ili da to neko ne bi protumačio drukčije, “zabrana rada političkih partija u vojsci i članstva vojnih lica u političkim partijama, kao i isključenje vojnika iz političkog odlučivanja… nužan je uslov za funkcionisanje demokratskog političkog poretka. Bez te i takve depolitizacije nema istinske demokratije, odnosno demokratskih odnosa i institucija” ( (Ejub Kučuk, Vojska u demokratskom poretku, Vojno delo 1-2/93, Beograd 1993, 217. i 235).

Sa gledišta istih tih teoretičara, neprihvatljiva je do sada poznata praksa u svim vojskama da se od vojnika traži strogo pokoravanje svim dobijenim naređenjima, čak i ako se to pokoravanje smatra najvišom vojnom vrednošću. Nekad je važilo pravilo da kad profesionalni vojnik “dobije naređenje legalnog pretpostavljenog on ne raspravlja, ne okleva, ne rukovodi se svojim ličnim mišljenjem; on se odmah pokorava. On se ceni ne na osnovu politike koju sprovodi, već na osnovu brzine i efikasnosti kojom je izvršava… Za njega je presudan raison d’état”, državni razlog (E. Kučuk, Isto, 226).

Najnovija demokratska logika o vojsci “propoveda” da se vojna profesija više ne tretira kao statička već kao dinamička birokratska organizacija, što znači da se, u osnovi, naglašava potreba za prilagođavanjem vojne profesije nastalim uslovima u političkoj, tehnološkoj i finansijskoj sferi. “Osnova vojnog autoriteta i discipline u vojsci je izmenjena. Oni se više ne zasnivaju na gruboj dominaciji i represiji, već na tehnikama grupne kontrole i konsenzusa.. Uloga profesionalnog vojnika se promenila. Tradicionalni ratnik (“herojski lider”) preobrazio se u vojnog menadžera, a vojna profesija, kao celina postala je slična nevojnim birokratskim korporacijama – »civilizovana«… Regrutovanje oficira prilagođeno je zahtevima političke demokratije, (što znači) da svi oficiri moraju biti obučeni za razumevanje civilne supremacije… Čak i najmlađi oficir, u zavisnosti od njegovog postavljenja, može delovati kao politički agent… Vojnik, naime mora poznavati politički sistem države kojoj služi, položaj vojske u njemu i način njegovog funkcionisanja. Za njega demokratski odnosi i institucije, uključujući civilnu supremaciju i kontrolu, moraju biti vrednosti koje treba poštovati i braniti” (E. Kučuk, Isto, 226-228. i 234).

A da neko iz civilnog dela naredbodavnog ili kontrolnog mehanizma ne bi pomislio da takva njegova uloga nadmašuje i profesionalne nadležnosti u vojsci, nudi se nešto kao nalog da su “civili – nosioci funkcija političke vlasti, dužni da poštuju vojnu čast, stručnost vojnog profesionalca, unutrašnju autonomiju i političku neutralnost vojske. Oni ne smeju da kleveću oficirski kor, da se mešaju u profesionalne vojne poslove”, da unose političke sadržaje u vojnu organizaciju, niti da “upotrebljavaju vojsku u stranačkim političkim borbama i za ostvarenje partikularnih političkih interesa i ciljeva uopšte”. Sa druge strane, “profesionalni vojnik je dužan da svoja znanja i sposobnosti koristi za odbranu države isključivo po naređenju legalnih organa državne vlasti. Motivisan je vojnom etikom, čija obeležja proizilaze iz profesionalne vojne funkcije” (E. Kučuk, Isto, 224-225).

Sa gledišta vojnih teoretičara demokratske vrste, ali samo verbalizma radi, “silno narasta otpor upotrebi sile u prevazilaženju međunarodnih suprotnosti. U porastu su, takođe, individualizam i antiautoritarizam… Sve je izraženija nepopularnost opšte vojne obaveze i vojnih institucija uopšte. Eroziji su izložene vrednosti kao što su slava i otadžbina, koje su tradicionalno bile povezane s masovnim nacionalnim armijama. Za mladu generaciju, koja je osnovni vojni kontingent stanovništva, služenje vojnog roka više nije ispit zrelosti, kao što je to nekada bilo”. Iz tako uspostavljenih odnosa proizilazi i stav da na vojsku više ne treba gledati kao na simbol nacionalnog suvereniteta, te da se, u skladu sa takvom logikom, može pristupiti i njenom smanjenju i njenoj profesionalizaciji.

U takvim uslovima, kad se profesionalizacija vojske naturi kao nužnost, civilne (demokratske) institucije i njihova efikasna kontrola ogromno dobijaju na značaju. Što će reći: civilna kontrola osnovni je preduslov za postojanje i opstanak demokratskih institucija i odnosa u vojsci, a kada se to ostvari, može se očekivati da će se ono što je ostalo od vojske skoro neprimetno integrisati u društvene procese i pretvoriti u vatrogasnu družinu ili u lovačko društvo.

Samo za druge

Ali, sve to važi za upotrebu u zemljama kojima planeri novog svetskog poretka, odnosno ideolozi Novog doba, uteruju demokratiju, u zemljama koje treba vojnički oslabiti i onemogućiti ih za bilo kakvu odbranu od spoljnih opasnosti. To, međutim, po pravilu da ono što priliči Jupiteru ne priliči volu (Quod licet Iovi, non licet bovi), ne važi za zemlju Novog doba, odnosno zemlju koja je sebe videla kao vodeću u tom novom svetskom poretku; da ona to mesto zauzme najmanjim otporom, bez “grube dominacije i represije”, primenjujući razne “tehnike grupne kontrole i konsenzusa”, obezbeđujući “sopstvenu inicijativu i kreativnost unutar hijerarhijske strukture” čije je nivoe ona sama postavila prema svojoj moći i svojim dalekosežnim namerama. A ta moć i te namere proističu iz njenog “epohalnog tehničko-tehnološkog i socijalnog razvoja” kao izolovane kategorije, a ne otud što je “naše vreme” pružilo takvu tehničko-tehnološku mogućnost svim zemljama u svetu, ponajmanje onima koje su u tom istom vremenu bile podvrgnute ideološkom i stvarnom teroru istog tog Novog doba. Priča o smanjenoj razlici između vojnih i civilnih zanimanja samo je jedna parola o demokratizaciji vojne struke, budući da se do najznačajnijih dometa tehničko-tehnološkog razvoja vojne opreme stiže, vrlo često, i u civilnim laboratorijama; još više, sve civilne laboratorije s “ozbiljnim” istraživačkim programima ne mogu ni delovati bez određene manje ili veće vojne kontrole. Bez obzira na sve demokratske priče o isključivanju politike iz vojske, nudi se recept po kome “tradicionalnog ratnika” treba preobraziti u vojnog menadžera, ne bi li se vojna profesija, u celini, “civilizovala”, a svakom oficiru, čak i najnižeg ranga, pružila prilika da “može delovati kao politički agent”.

Sve to, naravno, kazuje da Sjedinjene  Američke Države, jedina zemlja Novog doba, svoja demokratska načela nude i primenjuju kao jedino i isključivo sredstvo za porobljavanje ostalog sveta, eda bi se u tom “ostalom svetu” ostvarila demokratska jednakost u apsolutnoj neslobodi, u kolonijalnoj potčinjenosti, u ropstvu takoreći.

I kada se sve to već zna, preostaje da se nedvosmisleno zaključi da “bezbožni, neljudski i u velikoj meri totalitarni sistem, kakav je američki, uopšte nema prava na postojanje, poput svake imperije zla. Sistem amerikanizma, to jest parazitskog postojanja na račun tuđih resursa, sistema nasilja, obmane, eksploatacije i pljačke drugih država, mora biti uništen zajedničkim naporima čovečanstva. U protivnom, čovečanstvo neće opstati”(O. Platonov, Isto, 7).

Kao najveći proizvođač i uterivač demokratije u savremenom svetu, Sjedinjene Američke Države zaslužuju da im se ovde posveti nešto više prostora. Američki poduhvati i rezultati ostvareni tokom poslednjih stotinak godina bez premca su u ljudskoj istoriji; sa njima se mogu upoređivati samo oni koje su njihovi američki preci postigli u “oslobađanju” indijanskih teritorija od istih tih Indijanaca.

Nastojaćemo da u najkraćim crtama, najčešće bez vremenskog redosleda i rizikujući da velik broj tih poduhvata ostane nepomenut, ukažemo na namere, suštinu, pozadinu i spoljne efekte onoga što se blagoglagoljivo i uzbuđujuće naziva američkom demokratijom. Činićemo to, najčešće, možda i prečesto, doslovno navodeći ono što su veliki poznavaoci tih prilika objavljivali  kao prikaz, kritiku ili hvalu istih tih dostignuća; smatrali smo uputnijim da tako postupimo, iz jedinog razloga da nam se ne prigovori za pristrasnost ili zlu volju.

Idemo, dakle, korak po korak.

(Nastaviće se…)

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

ZAŠTO SMO KRETENI BEZ MOZGA I DUŠE?

 

 

Naša kultura je jako bolesna, ali se, bez sumnje, dobro prodaje.” Najtragičnije u svemu je što milioni ljudi ovakvim trendovima nisu pružili skoro nikakav otpor!

Prema rezultatima studije “Reading in America” (Čitanje u Americi), tinejdžeri i dalje pokazuju slabe rezultate na standardnim testovima. “Čini se da imaju velikih poteškoća u izvođenju zaključaka na osnovu pročitanog teksta, predviđanju događaja koji slede u daljem tekstu, generalizovanju, upoređivanju, prosuđivanju ili stvaranju novih ideja…”

Osim toga, prema rečima Meri Vin, tinejdžeri su skloni da odbacuju razum i intelektualnu aktivnost, a prihvataju nešto što je nelogično, nedosledno i nepovezano, kao i da pridaju mnogo veći značaj osećanjima a zanemaruju logično razmišljanje.

Nimalo ne iznenađuje da veliki broj njih koristi droge, kako one legalne (alkohol, duvan, kafu, energetske napitke…) tako i one nedozvoljene, kao i to što više vole da na neki senzacionalan način dožive osećanje sreće, nego da polako, korak po korak, sopstvenim zalaganjem postignu taj osećaj.

Oni su naučili da se odmah može doći do nagrade i više su posmatrači nego učesnici. Zašto teške droge ili alkohol danas toliko privlače mlade ljude?

Ričard Frederiks je ubeđen da je glavni razlog u tome što su oni koji mnogo vremena provode pred televizorom naučeni da očekuju žive slike koje se brzo smenjuju pred njihovim očima, ali se, budući da mogu samo da sanjaju o životu svojih TV junaka, osećaju prazno i gotovo uopšte nemaju sopstveni identitet.

Dosadno im je i svi njihovi odnosi sa drugim ljudima su plitki. Zbog toga su spremni za teške droge, koje baš kao i TV pružaju lažni osećaj sreće i uzbuđenja, a da pritom ništa ne morate da uradite sa svoje strane.

 

 

Pošto onima koji dugo sede pred TV ekranom jedna scena ne može baš dugo da drži pažnju, u filmovima i drugim TV emisijama smenjuje se sve veći i veći broj razgovora ne toliko razgovora koliko pukog razmenjivanja reči i obično se dešava da akcija zaseni i uguši ionako praznjikavu radnju filma ili emisije. Frederiks zapaža da se “sukobi na TV-u rešavaju akcijom, a ne normalnim razgovorom koji uključuje detaljno objašnjavanje i saosećajno slušanje” – što predstavlja još jedan razlog zašto osobe koje mnogo gledaju TV često više nisu u stanju da normalno komuniciraju!

Kao objašnjenje zašto je samoubistvo danas tako česta pojava, psihijatri drže da televizija navodi decu da očekuju brza rešenja za svaki problem i jako umanjuje njihovu sposobnost da strpljivo čekaju i podnose frustraciju. Programi prikazuju ozbiljne probleme koji se rešavaju za pola sata. U životu stvari ne idu tako.

To što se približno dve trećine brakova u SAD završi razvodom ne treba da nas iznenađuje, zato što je glavna osobina TV gledalaca bežanje od obaveza i prave posvećenosti porodici. U filmovima i serijama niko se ne “zamajava” mnogo ni sa jednim problemom.

Frederiks je, u izuzetno otvorenom i smelom zaključku svoje studije o tinejdžerima, to ovako opisao: “Nudeći u 30 minuta akcionog filma više uzbuđenja nego što većina ljudi doživi u čitavom svom životu, dajući šablon kratkih, dramatičnih razgovora nabijenih snažnim emocijama, obećavajući brzo rešenje svakog problema i odbijajući da predstavi tragične posledice idealizovanog stila života koji prikazuje, televizija programira tinejdžere da im bude dosadno, da se osećaju nesigurno i neuspešno.

U isto vreme ona ne prikazuje potrebu da se uhvatimo u koštac sa problemima, niti objašnjava kako se to postiže.” Da ne bismo pomislili da smo kontrolišući vreme provedeno pred TV-om rešili naše probleme, dopustite mi da se dotaknemo radija i popularne muzičke scene.

 

Da i muzika može na ovaj način da modifikuje doživljaj stvarnosti, pre nekoliko godina kada je među brucošima na jednom fakultetu vršena anketa o tome koliko čitaju i gledaju televiziju.

Iznenađenje je bilo da se vreme provedeno uz TV program kod njih smanjilo sa 30 na oko 20 sati nedeljno. To je dobra vest, pomislićete! Međutim, oni su sve više vremena provodili na žurkama, koncertima i, što je najznačajnije, oko 50 sati nedeljno slušali su radio i muziku.

Oni, u stvari, nisu slušali muziku samo onda kada je to zaista bilo neizvodljivo ili nepristojno. Sve češće su dolazili sa slušalicama u ušima na predavanja, nadajući se da se neće primetiti da slušaju svoju muziku a ne prfesora…

Našim studentima je neobično teško da zapamte bilo šta što zahteva makar malo veći umni napor, ali zato znaju tekstove svih 40 pesama na top listi! Vi danas ne možete da naiđete na adolescenta, tinejdžera ili mladu odraslu osobu koja ne zna napamet reči bilo koje popularne pesme sa TV-a.

Tih 50 sati nedeljno znači 2.600 sati godišnje ili 26.000 sati za deset godina, dva puta više nego što će provesti na časovima u osnovnoj i srednjoj školi zajedno, a pet puta više nego što će provesti na predavanjima na fakultetu!

Ali kada bi to bilo samo slušanje bezazlene muzike, ne bi bilo mnogo mesta za brigu. Problem je u tome što gotovo nijedan od tih tekstova ne učvršćuje niti promoviše uzvišene moralne i etičke principe. Vrednosti koje se promovišu u tim tekstovima su, naprotiv, najčešće potpuno suprotne od načela kojima savesni roditelji i vaspitači pokušavaju da ih nauče.

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi Painted Black (Obojeno u crno), dr Karl A. Raške (Carl Raschke) opisuje epidemiju zla i haosa koji se sve više šire, uključujući smrt prouzrokovanu drogama, zločine počinjene iz mržnje i samoubistva među adolescentima.

Kao i mnogi drugi kompetentni ljudi koji se bave proučavanjem medija, i on smatra da šezdesete godine prošlog veka predstavljaju prekretnicu, nakon čega se svet okrenuo od tradicionalnih judeo-hrišćanskih vrednosti ka onima koje su potpuno suprotne njima.

 

On osipa paljbu po hevi-metal muzici, nazivajući je muzikom punom “opasnih i nasilnih poruka”, a sve prisutniji satanizam “mračnom posledicom preokreta koji je nastupio šezdesetih godina”.

Danas, kada se gotovo sve može reklamirati, ljudi će reći i učiniti sve, bukvalno sve , da bi privukli pažnju, da bi nam prodali svoj proizvod. Nekada su se tako šokantni primeri neukusa mogli videti tek s vremena na vreme, dok su danas, samo zbog toga što donose zaradu, postali sasvim uobičajena pojava.

Svi to rade… Upravo zato je u filmu Niske strasti režiser Pol Verhoven prikazao gledaocima četiri fotografije male dece sa prerezanim grkljanom, iako bi samo jedna bila dovoljno šokantna, a Šeron Stoun dva puta u prostoriji punoj policajaca pokazuje ono što neki “sramežljivci” još uvek smatraju intimnim delovima tela…

Upravo zato muzičari Ajs Ti (Ice-T), N.W.A. i Luter Kembel izgovaraju tako nepristojne reči na svojim albumima…

Zato su Madona i Sandra Bernard u jednoj tok-šou emisiji razmenile “lezbejski” poljubac; zato je Madona puzala u svom oskudnom kombinezonu pred crncem Isusom u svom spotu za pesmu “Like a Prayer”, i oponašala masturbaciju na svojoj koncertnoj turneji koja se reklamirala preko svake mere.

Nebrojeni su primeri medijskih ikona koje raspiruju najniže strasti ljudi, bestidnim video spotovima ili rok koncertima koji se pretvaraju u orgije. TV pojačava značenje tekstova pesama prefinjenom koreografijom, i tako se vizuelni efekti dodaju onome što primamo putem sluha, višestruko pojačavajući uticaj muzike na um i emocije slušalaca. “Kada je društvo bolesno, mladi, neiskusni i nejaki najgore prođu…

Naša kultura je jako bolesna, ali se, bez sumnje, dobro prodaje.” Najtragičnije u svemu je što milioni ljudi ovakvim trendovima nisu pružili skoro nikakav otpor!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pročitah pola, drugu polovinu ću sutra da nastavim pošto sad baš nemam dovoljno vremena, veoma zanimljiv tekst sa puno istine i nekog mišljenja koje delim :thumbup:

Share this post


Link to post
Share on other sites

Vekovima su raznorazne vojskovodje pokusavale da pokore drzave i narode. Nekada su uspevali u svojim osvajackim pohodima da ih porobe ali je uvek postojao otpor pojedinaca koji je prerastao u pokret za oslobodjenje. SLOBODA, to je problem. Covek ima urodjenu zelju za slobodom pa je treba unistiti jer slobodan covek nije podoban za novi svetski poredak. Cilj je napraviti roba koji nije okovan lancima i koji veruje da nije rob vec slobodan gradjanin. Pojavom televizije propaganda postaje mocno oruzje kojim se utice na svest i podsvest (tzv. "radio kod"). Pojavom interneta pocinje nova era za obavestajne sluzbe koje pocinju da prave drustvene mreze za ispitivanje javnog mnjenja a blogove i tviter koriste za uticaj na javno mnjenje. Postoji izreka da "vise puta ponovljena laz postaje istina" a to je danas realnost.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Slobodan covek nije pogodan i dovoljan potrosac svih gluposti koje mu ustvari i ne trebaju.

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ovaj nastavak mi se čak šta mnogo više dopada, ima puno istine u svemu tome... Da dodam takođe klince koji još u osnovnoj počinju sa tripom kako su huligani, kako su navijači, kako navijač treba da se bije sa navijačima drugog kluba... Možda ja to pogrešno shvatam ili je moj stav pogrešan, ali navijač je onaj koji ide na teren da gleda utakmicu i bodri svoj tim, a ne da bi pravio nerede, i da bi se tamo tukao sa nekim ko je došao da normalno bodri svoj tim... 

 

Primera radi, najveći kupci brzih patika su mi takvi klinci i kada je izašao film "Šišanje" mnogo klinaca je za profilnu sliku stavilo sliku ćelavog Novice, čak je već prvog meseca posle premijere filma zabeleženo dosta maltretiranja i prebijanja Roma, čak se sećam da su u Čačku neki klinci upali na 18ti rođendan nekog cigančića i izboli ga nožem i mali je iskrvario, a njegov otac koga su pozvali i javili mu šta se desilo je doživeo srčani udar i preminuo iste te noći.. Npr. u relativno istom vremenskom periodu je izašao i film "Montevideo" i nisam video da je niko od tih klinaca za profilnu sliku stavio sliku Tirketa ili Moše, koji su mnogo više doprineli našoj zajednici i koji bi realno trebali da budu nečiji heroji i uzori...

 

Sve manje dece se bavi sportom uopšteno, sve je više gojazne dece koja ne umeju da potrče... Aj što ih roditelji čekaju posle škole, ali ne kontam zašto nose njihov ranac!? Pa svi smo mi sami vukli svoj ranac u školu i iz škole, zašto praviti decu smotanom i kilavom!? Nema više dece koja igraju klikere, već svi bleje na netu.. Roditelji više vole da se pohvale kako njihovo dete sa 4 godine ume samo da upali kompjuter, i uključi da igra Kaunter Strajk nego da se recimo pohvale kako je naučilo neku recitaciju za vrtić i sl... U vreme kada sam završavao srednju na igralištu u Ts-u gde je postojalo 5 koševa, nisi mogao da dođeš na red da igraš basket, a sada to zuji prazno, letos sam jedva skupio neko društvo da se malo izjurimo par večeri.. Došli su neki klinci koji treniraju za prvi tim P.Petoletke i ja koji nisam zaigrao basket 3 godine im provlačim loptu kroz noge... Nekada smo donosili mrežicu od kuće, i skidali je sa koša jer ne bi uspela da prenoći, a da je neko ne ukrade, a sada ta ista mrežica koju smo okačili još letos stoji i dalje, nikome više to ni ne treba... 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Od srebrnjaka do novog doba  (drugi deo)

 


Više puta u modernijoj svetskoj istoriji, uvek posle velikih geopolitičkih potresa, javljala se zamisao o ustanovljenju međunarodnih odnosa na “novim” osnovama. Prvi put to se dogodilo posle ratova koje je vodio Napoleon Buonaparte (1769-1821), a svoj pravni izraz našlo je u odlukama Bečkog kongresa (1814-1815) i stvaranju Svete alijanse. Slična pojava iskrsla je posle revolucije 1848/49. godine, kada su ondašnje velike sile stale na stanovište da treba poštovati međusobnu “ravnotežu snaga” i da se nastali sporovi mogu rešavati sporazumno. Posle Velikog rata (1914-1918) stvoreno je Društvo naroda, kao opšta organizacija za saradnju svih država u svetu, a posle Drugog svetskog rata (1939-1945) slična institucija, nazvana Organizacija ujedinjenih nacija.

U međuvremenu, pošto je Adolf Hitler (1889-1945) došao na vlast, u nacističkoj Nemačkoj učinjen je jedan pokušaj da se ostvari “novi poredak”, tada poznat pod imenom Neues Ordnung. Taj plan predviđao je da se svet podeli na šest velikih regiona, te da se svaki od njih, kao “autarhični veliki privredni prostor”, nađe pod hegemonijom jedne od velikih sila: u Evropi i Centralnoj Africi – Nemačka; u Sredozemlju – Italija; u Istočnoj Aziji i Zapadnom Pacifiku – Japan; u zapadnoj hemisferi – Sjedinjene Države; u nešto umanjenoj kolonijalnoj imperiji – Velika Britanija; u svom evroazijskom prostoru – Sovjetski Savez. Svaka od ovih šest zemalja bila bi u svom regionu potpuno samostalna u uspostavljanju svih odnosa, bila bi “faktor reda” s neograničenim policijskim ovlašćenjima.

Ipak, Nemci su u rezervi imali i dugoročni plan o postepenom ostvarivanju sopstvene prevlasti u celom svetu. Za početak, pod sumnjom su se nalazila pitanja gde se nalaze nemačke granice s Italijom, u kom bi trenutku trebalo iz Evrope istisnuti Sovjetski Savez, te na koji je način Nemačka mogla preuzeti kontrolu u Africi i u Južnoj Americi. “Uvek je na prvom mestu bio privredni argument, naglašavana je potreba autarhičnog prostora, a zastupano je i autokratsko načelo sa hijerarhijskim organizovanjem, uz svakojaka rasistička objašnjenja” (Andrej Mitrović, Problemi sveta “novog svetskog poretka”, Vojno delo 1-2/93, Beograd 1993, 26).

Vremenski najnoviju ideju o stvaranju “novog svetskog poretka” izložio je, u više navrata, američki predsednik Džordž Herbert Voker Buš Stariji (1924, predsednik 1989-1993), kad je na zasedanju Organizacije ujedinjenih nacija (1. oktobra 1990), povodom iračkog napada na Kuvajt, govorio o “novom svetskom poretku epohe dugog mira”, o svetu “otvorenih granica, otvorenog delanja i otvorenog mišljenja” i o zaštiti ljudskih sloboda i ljudskog dostojanstva.

Ipak, da ne bi ispalo kako Sjedinjene Države nude demokratske recepte sa svoje glave, one su se pobrinule da ta samoinicijativnost bude prikazana kao interes, želja i potreba drugih, naročito većine u svetu; ponajbolje, Ujedinjenih nacija. U uslovima kada više ne postoji ono što bi se moglo nazvati ravnoteža straha, kada je, dakle, posle raspada Sovjetskog Saveza ostala samo jedna supersila, Sjedinjenim Državama ne stoje na putu nikakva ozbiljna ograničenja za njene agresivne težnje: “odvija se zaokret ka stvaranju snažnih terorističkih struktura koje su kao kancer zahvatile ceo svet i što na svojoj koži osećaju mnogi narodi u svetu, a pre svega Irak i Balkan. U oruđe svoje međunarodne terorističke delatnosti SAD preobražavaju i Organizaciju ujedinjenih nacija” (Noam Čomski, Šta to[ u stvari] hoće Amerika, Beograd 1994, 55-57).

Da bi opravdao pominjanje “atavističkog straha i neutemeljene pežorativnosti”, citirani autor će dodatno objasniti da novi svetski poredak faktički još ne postoji, da se samo radi o “nastojanju” da bude uspostavljen, te da ga zato i treba stavljati pod navodnike. Mimo toga, da se odbojnost ne bi usmeravala samo na SAD i još neke zapadne zemlje, autor će ustvrditi da još neke zemlje, pre svega Nemačka i Japan, raspolažu ekonomskom i političkom silom, a možda i vojnom, dovoljnom da uspostave sopstvenu dominaciju u “svom” regionu; te dve zemlje još ne pominju svoje ambicije, ali bi trebalo očekivati da to u doglednom vremenu učine, naročito zbog toga što će u istom tom vremenu opadati ekonomska snaga SAD; “pored najveće zaduženosti na svetu, SAD su pale i sa prvog na treće mesto u svetskom izvozu, a njihovo učešće u svetskom društvenom proizvodu palo je sa više od 45 odsto posle Drugog svetskog rata na samo 22 odsto”. Iz brige za primat u nekom od regiona ne treba izostaviti ni Rusiju i Kinu (koje se više smatraju vojnom silom, a manje političkom i ekonomskom), a ne bi uputno bilo zaboraviti neke i sada regionalne sile: Tursku, Brazil, Nigeriju, Indiju, Pakistan. Mada se zemlje iz ove poslednje grupacije smatraju “korisnim poslušnicima” Sjedinjenih Država, one bi mogle “u budućnosti znatno doprineti da se okrnji ukupna moć SAD, i to ne toliko iz istorijskih razloga… koliko zbog preraspodele ekonomske moći” (Dragan Simeunović, Nastanak i profiliranje novih nacionalnih država kao posledica uspostavljanja “novog svetskog poretka”, Vojno delo 1-2/93, Beograd 1993, 104-105, i 107).

Čini se da domišljanja o “kolektivnom rukovođenju novim svetskim poretkom” teško mogu opstati, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog sujete onoga koji je taj poredak prvi nagovestio. Taj poredak i nije nagovešten da bi primat u njemu bio prepušten drugome, već da bi bio do kraja branjen, kao što je to i Hitler predviđao rezervnim dugoročnim planom o postepenom ostvarivanju sopstvene prevlasti u celom svetu.

Američki primat

Hitleru se nije dalo da ostvari svoja predviđanja, ali su zato Amerikanci nastavili da se i dalje bave dugoročnim planovima za uspostavljanje novoga svetskog poretka po sopstvenoj meri. Zametkom toga plana može se smatrati Stalna međunarodna svetska liga stvorena 1867. godine i zamišljena da posluži kao međunarodni tribunal “koji bi donosio konačne presude u svim konfliktima među pojedinačnim narodima”. Ta je organizacija aktivirana krajem Velikog rata (1917), s idejom o stvaranju Sjedinjenih Država Evrope, “tog prvog koraka ka Sjedinjenim Državama Sveta”. U pretpostavljenim uslovima, struktura svetske i nacionalne politike nužno bi morala biti izmenjena, a njen glavni rukovodilac “postaje tajna zakulisna vlast koja se zasniva na ritualima i tradiciji judaizma i novcu međunarodnih jevrejskih bankara… Nacionalne vlade gube vlast… Pod parolama demokratije i liberalizma formira se dotle neviđeno ropstvo, najžešća politička diktatura koju je već sada moguće videti u »konstrukciji jedinstvene Evrope« iz devedesetih godina (20. veka)… Mondijalisti su operisali “magičnim brojem 2000. godine, kada je, po njihovom mišljenju, na celoj planeti trebalo da bude uspostavljen novi svetski kosmopolitski poredak. U takvim uslovima, smatrali su oni, Svetska vlada preuzeće ne samo kontrolu, već i rukovođenje “svim sferama društvene delatnosti, uključujući i religioznu” (O. Platonov, Isto, 122-124).

Da bi se ta vizija ostvarila, postepeno je razrađivan sistem upravljanja i odnosa u budućem poretku: najpre je formiran Savet za inostrane odnose, posle su nastali Bilderberški klub, Trilateralna komisija i Svetski forum, ali treba pretpostaviti da će se u upravljačkoj šemi pojaviti i još neki bord za ujednačavanje ili preinačenje onoga što nam je danas manje ili više poznato.

Savet za inostrane odnose. Ovu organizaciju osnovali su “judejski članovi Društva okruglog stola koje je u maju 1919. godine u Parizu preobraženo u Institut za međunarodne odnose, sa sekcijama u Francuskoj, Engleskoj i SAD”. Iz njegove američke sekcije nastao je Savet za inostrane odnose (SIO), čijih “oko 60 odsto svih članova i 80 odsto rukovodilaca… čine lica jevrejske nacionalnosti. Praktično svi članovi SIO pripadaju masonskim ložama ili Rotari klubovima. U Savetu nema hrišćanskih sveštenika, ali zato ima veliki broj rabina”. Delovanje ovog Saveta “ostvarivalo se paralelno s oblikovanjem… međunarodne organizacije – Lige naroda”, da bi se u uslovima drugog svetskog mira, “postepeno preobrazio u glavni strateški centar za vođenje hladnog rata Zapada protiv Rusije”.

Aktivnost Saveta za inostrane odnose planirali su i usmravali vodeći američki političari i finansijeri, od kojih ističemo osnivača i prvog direktora Centralne informativne agencije Alena Dalsa (1893-1969), bankara i jednog od najbogatijih ljudi na svetu Dejvida Rokfelera (1915- možda je još živ), diplomate Henrija-Hajnca Alfreda Kisindžera (rođenog u Nemačkoj 1923), od 1973. do 1977. godine američkog državnog sekretara, doktora filosofskih nauka i državnog savetnika za bezbednost Zbignjeva Bžežinjskog (rođenog u Poljskoj 1928).

Onaj prvi, A. Dals, formulisao je elemente strategije za razaranje Rusije: “Mi ćemo uložiti sve što imamo, sve zlato, svu materijalnu pomoć i resurse na obradu i zaglupljivanje ljudi… Posejaćemo tamo haos i neprimetno ćemo im zameniti prave vrednosti lažnim i naterati ih da veruju u sve lažne vrednosti… Mi ćemo na sve načine podržavati i uzdizati takozvane umetnike koji će početi da usađuju i utuvljuju u ljudsku svest kult seksa, nasilja, sadizma, izdajništva – jednom rečju, svake nemoralnosti. U upravljanju državom izazvaćemo haos i nered… Prostaštvo i bezobzirnost, laž i obmana, alkoholizam, narkomanija, životinjski strah jednih pred drugima i bestidnost, izdajništvo, nacionalizam i neprijateljstvo među narodima sve ćemo to usađivati lukavo i neprimetno… Na taj način ćemo razarati pokoljenje za pokoljenjem… Bavićemo se ljudima od dečačkih, mladićkih godina, uvek će nam glavna stavka biti mladež, razaraćemo je, činiti nemoralnom, iskvariti. Napravićemo od njih špijune, kosmopolite” (Tajna Crkve i tajna bezakonja, Svetigora, Cetinje 2000).

Drugi, Rokfeler, nešto je “skromnije” filosofije: u svetu naivnih on slovi kao filantrop, čovek koji se hvali “otkrićem” još iz studentskih dana da u preduzetništvu nije jedini cilj stvaranje profita, već da bogatstvo pojedinca treba da služi društvu. (Najverovatnije, od njega je “filantropski“ recept pozajmio i naš Vlade Divac, na jednoj strani organizator “velikih humanitarnih poduhvata”, a na drugoj, kako to novine pišu ovih dana, zbog njega gladuje 57 porodica, pošto “zaposlenima od avgusta nije dao ni dinara”, te “moja deca nemaju šta da jedu”).

Danas, u Savetu za inostrane odnose nalazi se celokupna politička, ekonomska i kulturna elita SAD, a pod njegovom kontrolom nalazi se Sistem federalnih rezervi i Njujorška berza fondova; svi najpoznatiji američki univerziteti (Kolumbija, Harvard, Jejl, Stenford, Kalifornija, Masačusetski institut za tehnologiju); sva vodeća svetska sredstva informisanja (SNN, NBS, SBS, Slobodna Evropa, Njujork tajms, Njusvik, Vašington post, Kriščen sajens monitor, Riders dajdžest, Tajm, Vol-strit džornel, Forin afers, Asošiejted pres); veliki izdavači i njihove najvažnije asocijacije (Oleg Platonov, Isto, 128-132).

Bilderberški klub osnovale su američke tajne službe u čijem je okrilju 1948. godine formiran i Američki komitet za ujedinjenje Evrope na čelu sa Vilijemom Džozefom Donovanom (1883-1959, Divljim Bilom, onim kome se pripisuje važna uloga u dvadesetsedmomartovskim događajima 1941. godine u Beogradu), rukovodiocem Uprave strateških službi, i Alenom Dalsom, direktorom CIA. U sprezi sa njima radio je aktivni međunarodni špijun Jozef Hijeronim Retinger (1888-1960), Poljak nemačkog porekla, generalni sekretar Evropskog pokreta (preteče Evropske unije) i jedan od osnivača Bilderberškog kluba, preko koga je CIA “prebacivala novac za podrivačku delatnost u Evropi”. Retinger je uživao podršku mnogih uticajnih ljudi u Evropi, ali su mu prave gazde bili Dejvid Rokfeler, Dejvid Din Rask (1909-1994), između 1961. i 1969. godine američki ministar spoljnih poslova, predsednik Rokfelerove fondacije H. Hajnc, predsednik Karnegijeve fondacije D. Džonson i predsednik Baruhove korporacije D. Kolmen.

Formalno, Bilderberški klub osnovan je u maju 1954. u hotelu Bilderberg u Osterbeku (Holandija), a njegovo se današnje sedište nalazi u Njujorku u okviru Karnegijeve fondacije. “U prvim dokumentima Bilderberg grupe govori se o izgradnji novog međunarodnog poretka i o ostvarivanju planova dugoročne spoljnopolitičke delatnosti Zapada prema SSSR-u i zemljama Trećeg sveta… Najviše je od osnivanja Bilderberg grupe profitirala judeo-masonska elita SAD. Ona u ovoj grupi ima politički najzreliju organizaciju: 42 predstavnika predsedničkog aparata, Ministarstva odbrane, Stejt departmenta i drugih organa vlasti SAD, 25 predstavnika najkrupnijih korporacija, banaka i poslovnih krugova, 54 predstavnika američkih univerziteta, sredstava informisanja i društvenih organizacija masonskog tipa. Faktički, rukovodilac Bilderberg grupe, kao i Saveta za inostrane odnose, jeste Dejvid Rokfeler, (dok je) formalni predsedavajući – Britanac lord Piter Karington” (O. Platonov, Isto, 133-136), onaj koji je početkom devedesetih godina prošlog veka vodio Konferenciju o upravo razbijenoj Jugoslaviji i preko nje “učvršćivao” taj slom. (Pošto je podneo ostavku na svoju predsedničku funkciju, Karington je optužio Srbe za izbijanje ratnih sukoba, ali je istovremeno oštro zamerio Evropskoj zajednici što je pozvala bivše jugoslovenske republike da zatraže diplomatsko priznanje. Valjda u nastupu iskrenosti, taj poziv proglasio je pogrešnim, jer je preko njega “pao originalni koncept mirovne konferencije” (Dnevnik Novi Sad, broj 16462, 27. avgust 1992, 3).

(Nastaviće se…)

Share this post


Link to post
Share on other sites

cxca12501.jpg

http://www.pressonline.rs/plus/tehno/270505/video-nove-pametne-pidzame-za-decu-.html

 

Ne znam za vas,ali meni je ovo (i jos mnogo toga) bas bas jadno... Pa,majku mu,zar roditelje danas mrzi da svojoj deci procitaju poneku pricicu,da se poigraju,da ih animiraju itd... Cast onima koji u te svrhe ne koriste raznorazna "pomagala" u velikoj meri! U sta ce sutra to dete da izraste,kad je od malih nogu nauceno i naviklo,ne samo da bude okruzeno,vec i da kompletno zavisi od tehnike,uredjaja,sprava itd... Polako ce preovladati (ako vec nije) virtuelna stvarnost,virtuelni zivot,prijatelji... I to sve zato sto nekoga mrzi i lakse mu je da neko drugi (ili nesto drugo) umesto njega obavlja svakodnevne stvari. 

 

Ovaj clanak me podsetio na jednu situaciju koju sam u prolazu primetio. Naime,mlad bracni par krece kolima sa parkinga Delta city-ja,tata vozi (neki noviji BMW,ne znam tacno koji),a mama na zadnjem sedistu zabavlja dete,ni manje ni vise nego,tako sto mu drzi laptop pred nosom da mali gleda crtace! Pa jbt,i tih 15-20 (ili koliko vec) minuta voznje je mrzi da se malo angazuje oko klinca,nego joj je lakse da mali bulji u ekran,samo da ne bi zamarala mozak. Moderna mama u trendu,nema sta. Zao mi je samo sto slicne situacije sve vise vidjam i sto su iz generacije u generaciju deca sve nesposobnija da se sama zanimaju,provode i igraju vec im za to treba kompjuter,ipod,ipad,iphone i ako toga nema,zivot im je bezveze i dosadan! Bas tuzno...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Dok je stoke, biće i čobana

Psihološke operacije koje se preko medija besomučno i veoma agresivno poslednjih godina sprovode u Srbiji kao da ne primećuju jedino domaći „intelektualci“ i „medijski stručnjaci“. Masovno mentalno trovanje nacije otišlo je tako daleko da danas i najnepismeniji u Srbiji shvataju da su nam sve državne i društvene institucije uključujući škole i medije – patološke tvorevine

Da li ste se možda zapitali zašto ne možemo direktno pred kamerama – „uživo“ da pratimo famozne pregovore u političkom trouglu Ešton -Tači – Dačić iz Brisela i Prištine i da čujemo i vidimo ko šta govori , ko čita ono što govori, ko se oko čega i sa čim slaže ili ne? Možete li da zamislite, pošto niste neposredan svedok razgovora, da ovo društvance sedi i ćaska o fudbalu i lepom vremenu, da bi se nakon sat, dva pojavili pred kamerama i da liizjavu koju im je nako sa strane napisao? Neko ko je kao reditelj ili scenarista, za koga niko u javnosti ne zna da je uključen u takozvane pregovore.

„Najveći greh ljudskog uma je verovati stvarima bez dokaza“, zapisao je još pre sedamdeset godina engleski pisac Aldus Haksli, predosećajući ili znajući tačno šta u budućnosti donosi novo informatičko društvo drogiranih tj. Hrabri novi svet (globalistički svet povezanih svetskih trgovaca koji drogom i iluzijama od malih nogu upravljaju ljudskim životima i njihovim umom.)

Pošto je Novi svet (informatičko društvo), u koje smo svi umreženi kao u velikoj bazi podataka kojom raspolaže trgovačka vlastela, već uveliko deo naše stvarnosti i mi smo praktično odrasli u njemu, pogledajmo malo širu sliku naše realnosti.

Dakle, na koliko svetskih događaja koji su bili udarne vesti u medijima poslednjih nekoliko decenija, ste bili lično svedok? Da li ste videli avione koji su udarili u STC u Njujorku? Možda ste videli Andersa Brejvika u Norveškoj kako masovno ubija kampere na ostrvu? Ili ste videli snajperistu koji je pucao u Đinđića 2003? Da li ste videli nekog bombaša samoubicu kako opasan eksplozivom utrčava u autobus pun putnika u Londonu ili u Tel Avivu? Ili ste lično bili prisutni linčovanju i ubistvu Moamera Gadafija? Da li ste videli nekog masovnog ubicu kako utrčava u neku školu i puca po deci? Čak ni masovnog ubicu iz Velike Ivanče niko u Srbiji nije video kako ubija i samoubija se.

Sve su ovo bili događaji kojima niste prisustvovali, ali ste potpuno uvereni da su se baš tako odigrali kako su to preneli mediji. U stvari mediji obično informacije dobijaju od takozvanih informativnih agencija i samo ih prenose. Mediji su samo posrednici, pa novinari i nisu svedoci događaja. Većinu informacija ne mogu ni da provere. Logično, jer novinari sede u redakcijama i ne znaju gde će se nešto dogoditi da bi bili na licu mesta.

Kada odu na „lice mesta“, nakon događaja tamo ih već čekaju „svedoci“ koji su spremni da pričaju u kamare i brzo dobiju izveštaj policije.

Tek tada novinari imaju prvu sliku događaja i onda po njoj dalje mogu da sklapaju svoju novinarsku priču. Informacija informativne agencije, policije i „svedoka“ (koji obično ne vole da im se objavi ime) postaju kao matrica za goblen, u koji će novinar „ubadati“ svoj novinarski tekst.

Ako pažljivo pročitate svaki do ovih novinarskih izveštavanja i imate sklonost da samostalno rasuđujete, postaviće vam se možda i pitanja koja, za divno čudo, novinara nisu zanimala.

Ili su ga možda zanimala, ali je urednik zaključio da to ne treba da se objavi. Novinari znaju da urednici imaju poslednju reč, i oni zato i postoje. Dakle, govoriti o slobodi informisanja, znači govoriti o jednom sistemu rada koji se naziva „oblast informisanja“. Da ova oblast funkcioniše kako treba zaduženi su ministri za medije. Tako informisanje ne znači i prikazivanje istine.

Kome su potrebne informativne agencije

Da li znate da informativnom agencijom Rojters upravlja bankarski kartel sa sedištem u Londonu, i da je ova privatna agencija koju je osnovao Pol Rojter 1851. nastala sa idejom da se informisanje u Velikoj Britaniji napravi na principu propagandnih pamfleta kakvi su korišćeni tokom velike evropske revolucije nazvane „Proleće nacija“ , kada su u „ime naroda“ bankari širom Evrope u 19. veku rušili autohtone vlastelinske porodice i onda na prestole dovodili korumpirane članove porodica spremne na kooperaciju sa međunarodnim trgovcima i bankarima i dajući im titule kraljeva ili uspostavljajući demokratiju. Naravno u svim ovim „demokratskim državama“ je upravljala tajna agentura. Tako je sredinom 19. veka u Evropi nastupalo revolucionarno „proleće“ u Francuskoj, Nemačkoj, Italiji, Austriji, Danskoj, Rumuniji…Engleski presto je „prekomponovan“ još u 17. veku sa revolucijom Olivera Kromvela.

„Asošijeted pres“, sa sedištem u Njujorku i ispostavama širom sveta, pruža informacije (matricu za goblen) za 2000 medija u SAD (neformalnoj britanskoj koloniji) koji onda od toga prave novinarski „goblen“. Oni su ti koji znaju kada se i gde oglašavao Osama bin Laden nakon svojih famoznih terorističkih napada po građanima SAD.

Naravno, bin Laden nikada nije terorisao bogataše i vlastelu, već isključivo običan narod kojima je tako uterivan strah u kosti i ojačavan policijski aparat. Odbrana od ovog zla je jedino jaka policijska država koja će nadgledati svakog građanina, jer se teroristi upravo tako kreću i ponašaju- kao obični građani. I to su građani morali sami da zaključe nakon svih grozomornih informacija o terorizmu koje su im mediji plasirali.

ADL (Antidifamacijska liga) koja takođe ima sedište u Njujorku, ima zadatak da medijima u Izraelu šalje informacije o antisemistkim ispadima bilo gde u SAD ili u svetu. I mediji u Izraelu to bez provere objavljuju.

Tako Izraelci zaključuju da čitav svet mrzi Jevreje i da zato Izraelci stalno moraju da budu u statusu rezervne vojske spremni na razne provokacije i eventualne terorističke napade. I svi Jevreji sveta zato uvek moraju biti međusobno povezani, kao deca u strahu da se ne izgube.

Sejanje straha i zabluda preko medija nazivaju se psihološkim operacijama. I one su deo arsenala specijalnog rata. Prosto objašnjeno: postavite krišom (preko neke tajne službe) eksploziv u autobus gradskog saobraćaja, dignete ga u vazduh (životi običnih ljudi za vlastelu su vredni kao i životinjski) i pustite informaciju da se preko nekog sajta oglasila teroristička organizacija XY koja preti da će još dizati u vazduh autobuse po gradu tako što će njihovi bombaši ulaziti u njih sa eksplozivom oko pojasa.

I naravno država će morati da preduzme mere, što znači da u svaki autobus postavi kamere (kupiće ih parama iz državnog budžeta) i onda će se u svaki autobus ubaciti po dva,tri policajca koji će svakog putnika pre nego što uđe pregledati detektorom (kupljenim takođe novcem poreznika) i podrazumeva se da ćete morati i kartu za autobus odmah da pokažete. I tako će se građani voziti pod punim obezbeđenjem u pratnji policije kao robijaši. Ustvari, život danas u gradovima je već postao život u policijskim logorima.

Ali, živeti u logoru kod ljudi može stvoriti neprijateljsko osećanje i tenziju, te može izazvati pobunu. Zato se vlastela dosetila da logor organizuje tako da vi kao rob toga uopšte niste svesni. Tako ćete biti fizički u lancima, ali vaš um to neće registrovati, jer će biti okupiran iluzionističkim slikama demokratije i građanske slobode koje ga prikazuju kao slobodno biće. I to je najperfidnija i najsurovija prevara koju su vladarski umovi (uz pomoć vatikanskih duhovnih stratega) ikada smislili od kada postoji ljudska zajednica. To je upravo društvo drogiranih u kome mi danas živimo. Za održavanje ove iluzije najpre je potrebno ljudima oduzeti moć rasuđivanja odnosno svesti što više ljudi na nivo životinja.

Životinje sa farme Velikog Brata

Životinja je ono to se samo hrani, samo se kreće i razmnožava. Više vrste životinja koje mogu lako da zadovolje svoje životinjske nagone, sposobne su i da prekraćuju višak vremena zabavom i međusobnim druženjem i igrom. Znate da sa svojim uhranjenim kućnim ljubimcima morate da se igrate, jer se od dosade unervoze. A umeju i da budu ljubomorni i gramzivi. Ljudi se razlikuju od životinja upravo po tome što mogu da stvaraju i rasuđuju, pa ljude ne vode kroz život nagoni već vera. Naravno, pod uslovom da nisu mentalno zaostali u razvoju.

Frojdova teorija koju su u školama za robove promovisali moderni vladari u 19. veku, puka je naučna laž, kojom je vlastela nastojala da kod ljudi stvori iluziju o tome da su oni samo životinje koje hodaju na dve noge i stalno potiskuju svoje životinjske (krokodilske) nagone u svoj „nesvesni“ deo bića. I onda im se te slike iz „nesvesnog“ nekako pojavljuju u snovima. Jedino su zaboravili da vam kažu kako vam se iz „nesvesnog“ nikada neće pojaviti slike koje nikada niste videli ili o kojima nikakvu informaciju nikada niste dobili. Da li sanjate kako kljucate zrnevlje kao ptica, ili pasete travu kao govedo, ili ronite pod vodom kao krokodil da bi ste ulovili hranu? Ali, edukovani robovi su u ovu Frojdovu „nauku“ poverovali.

Droge menjaju percepciju

Aldus Haksli (iz poznate građanske intelektualne engleske porodice) u svom delu „Vrata percepcije“ iz 1956. godine, opisao je svoje upečatljivo iskustvo proširenja percepcije uz pomoć meskalina, psihotropske supstance koja se prirodno stvara u nekim vrstama kaktusa (pejot). Ova supstanca tako menja hemiju mozga (preciznije frekvenciju pojedinih molekula). Haksli je tako opisao „fantastičan“ svet blještavih boja , prepun detalja koje je moguće videti samo pod dejstvom ovakvih supstanci. On je verovao da je time ušao u jedan paralelni univerzum koji postoji uporedo sa našim, ali mi nismo u stanju da ga vidimo.

Tako je počeo da mašta o svetu u kome bi bili uklonjeni svi socijalni filteri naše duhovne percepcije i sva kulturna i moralna uslovljavanja i barijere i čovek bi se onda suočio samo sa svojom prirodom i sa realnošću koja nam je prirodno data, a koje smo lišeni zbog društvenih stega, te živimo u jednoj retuširanoj stvarnosti punoj iluzija koje su vremenom potpuno usađene u naš mentalni sklop.

Haksli je očigledno bio nezadovoljan našom urođenom snagom percepcije onako kako je to priroda čoveku odredila, jer nam nije dala da vidimo svet u fraktalnim detaljima i bojama i raznovrsnijim svetlosnim tonovima, da čujemo zvuk ispod ili iznad frekvencijskog slušnog praga, nije nam dala da osetimo čulima prirodu kako je posećuju bube, gušteri ili ptice? I o tome je pisao i intrigirao svoje čitaoce.

Ali zašto bi smo mi to menjali? Zato što smo zaključili, kao Satanisti, da priroda nije savršena? Ili zato što je promena percepcije upravo ono šta su želeli vladari za svoje robove. Ta percepcija sveta kod nas robova mora da bude takva da ne vidimo da smo robovi, da ne vidimo lance, da ne vidimo da nas hrane kostima i hemikalijama, da ne vidimo da nas nadziru i prate naoružani policajci, takozvani bezbednjaci i razni špijuni i agenti.

Da li je Haksli (čija je su knjige bile ponegde i zabranjivane) bio samo promoter Satanizma nove religije bogate londonske vlastele koja je spremala Hrabri novi svet (društvo drogiranih) ili je samo predosetio kako se neka mentalna prepreka iz ljudi može ukloniti ili im se „implantirati“ menjajući našu percepciju stvarnosti? Ali, mi smo danas upravo produkt te promenjene percepcije sa kojom je eksperimentisao Haksli, a vlastela te eksperimente sprovela u stvarnost. Naša percepcija je zaista promenjena i uz pomoć medija i stvarnih narkotika.

Narkomanija nije fenomen koji je nastao sam od sebe, kako će vam to rastumačiti „stručnjaci“već je namerno posejana.

Danas televizija, knjige (obeležene kao „bestseleri“), pop muzika i pop idoli (suštinski plitkoumni i bezvredni pojedinci poput glumaca, muzikanata i sportista) postali su neka vrsta duhovne droge za mase koja im je potpuno promenila percepciju sveta. Kao dopuna ovome idu zaista i razna narkotička sredstva, koja se masovno plasiraju širom sveta posebno mladim ljudima, dok je policija tobože nemoćna da spreči ovu takozvanu narko mafiju (iako je mnogima dobro poznato da se ovim poslom bave upravo tajne službe mnogih država kojima nevidljivo vlada pomenuta vlastela).

Kakva je danas popularna muzika za mase? Ima li tu uopšte muzike ili je u pitanju samo jedan stalno ponavljajući agresivni tonski puls ispunjen rečima za koji mi verujemo da je muzika? Probajte da sa la,la, la otpevate neki poznati hit. Ako niste u stanju to znači da u njemu nema muzike. Znaju li milioni mladih širom sveta danas šta je zaista muzika i kako ona deluje na harmoničan protok energije u našem organizmu? Percepcija muzike je danas izmenjena. Ona izaziva agresivnost i uznemirenje i mi je tako i prihvatamo. Ova „muzika“ nam je potrebna da nas „podigne“ kao droga.

Ako su u pitanju filmovi, vidite da u njima dominira nasilje, seks, ubistva, policija, pištolji, vrištanje, svađa, katastrofe, užasi…To je upravo ono što će vam i dolaziti u snove. Naše shvatanje „umetnosti“ je danas promenjeno. Knjige moraju biti napisane lako, prostim rečenicama, sa obaveznim opisom seksa i sa glavnim likovima koji imaju neki konflikt ili sa samim sobom ili sa drugima. Lep i harmoničan prikaz života nije zanimljiv za knjige, a čitavo izdavaštvo i medije u svetu nastoji da kontroliše masonerija.

Oslobađanje, oslobađanje…

Oslobađanje od zastarelih moralnih normi, oslobađanje ličnosti od ukorenjenog društvenog uticaja, oslobađanje dece od roditeljskog nadzora, oslobađanja muškaraca od dominantnosti, muževnosti i snage, oslobađanje žena od potčinjenosti i ekonomske zavisnosti, oslobađanje od nepotrebnog razmišljanja („stručnjaci će to da rade za vas“) svelo je ogroman broj ljudi danas na nivo domaćih životinja koje se bezbrižno igraju i zabavljaju dok ih gazde hrane (sintetičkim kostima, hormonima i genetski modifikovanom hranom) i održavaju u lagodnom duhovnom životu savremene civilizacije.

Danas mnogi ljudi – životinje čak i ne znaju da moraju najpre da nauče da razmišljaju i da ova veština ne dolazi prirodno sama od sebe. Učimo da igramo fudbal i tenis, da vozimo automobil, ali ne i da razmišljamo. Tako stižemo do još jedne iluzije- škola služi da nam u mozak implementira tobože naučne činjenice, a koje niti jedan profesor ili učitelj nikada nije mogao da proveri. Mi učimo da verujemo zvanično utemeljenoj „nauci“ i takozvanim „stručnjacima“. I zato je Frojdova teorija deo školskog programa.

Verujemo u reči i dela ljudi koji su dobitnici „uglednih“ nagrada. Ali ko im daje te nagrade i sa kojim ciljem? Pa , dobijaju ih upravo zato da bi postali ugledni. Nobelova nagrada je upravo takva „ugledna nagrada“. Bez obzira što mnoga ovakva „naučna“ dela nemaju veze sa istinom. Nikola Tesla je, naprotiv, decenijama skrivan iz svih školskih udžbenika.

Deca danas masovno komuniciraju preko Fejsbuka i Tvitera i setinguju komjuterske programe, gledaju TV i žive u virtuelnom svetu informatičkog društva. Uskratite im hranu iz supermarketa i zatvorite slavinu sa vodom i oni neće znati kako da prežive. Najmoćniji PR agenture danas su u stvari nevidljivi centri koji obliku nauku i javno mnjenje na sasvim drugačiji način nego što to čini komercijalna propaganda.

Ako pažljivo pogledate danas sve srpske medije (koje kontroliše masonerija) videćete da su zabava, seks i sport obavezno štivo. Razni rijaliti šou programi, nemaju za cilj ništa drugo osim da vam u svest usade takvu percepciju stvarnosti (rijalitija): svi ste vi životinje koje teže samo da jedu, zabavljaju se, ljubomorno se svađaju, tuku i intrigaše. Seks je zabava najprimitivnija. Složenije zabave traže alatke, ali životinja ne ume da ih napravi. Zato svi mediji u Srbiji moraju da izveštavaju o događanjima na Farmi jer su svi srpski mediji samo agenture za sprovođenje ove psihološke operacije. I moderna muzika je zato simplifikovana- za životinje.

Naučno stvaranje javnog mišljenja

U knjizi „Trust Us We’re Experts“, Džon Stauber i Šeldon Rampton skupili su mnoštvo podataka o tome kako se naučno stvara javno mišljenje u Americi. Čuli ste već mnogo puta u vestima kako je „javnost zgrožena izjavom…“, ili „događaj je izazvao veliku pažnju javnosti“. Naravno, ovakve tvrdnje su puka izmišljotina, jer javnost nikada nije imala mogućnost da utiče na urednički odabir vesti. Javno mišljenje je uvek samo jedna moćna poštapalica urednika kako bi opravdali navodno „svoj“ izbor informacija za prezentovanje javnosti. Ali bombardovanje određenim i veoma perfidno obrađenim informacijama i te kako izaziva efekat kod formiranja mišljenja pojedinaca prosečne inteligencije.

Tako se u pomenutoj knjizi, koja prati uticaj na javnost (PR profesiju) u poslednjih 100 godina, analizira i rad Edvarda L. Bernajsa, koji se smatra rodonačelnikom „spina“ (uvrtanja informacija).

Poznate su njegove beleške nazvane Propaganda. Ova reč inače vodi poreklo od vatikanske organizacije za manipulisanje vernicima (Congregatio de propaganda fide), a koju je osnovao Papa Grgur XV u XVII veku. Za svoju propagandu Bernajs je uzimao ideje od svog ujaka Sigmunda Frojda (koji je ljude poistovetio sa životinjama) i primenjivao ih u novoj nauci masovnog ubeđivanja.

Ali, umesto da otkriva skrivene misli iz ljudskog „nesvesnog“ (kao što je radio Frojd) on je koristio iste tema kako bi stvorio iluziju (sa ljudskim nesvesnim željama) u koje je implementirao svoje marketinške ciljeve. Tako je seks postao veoma važan u životu ljudi, dobar zavodljiv izgled, fitnes, garderoba, društveni položaj…I sve to je prodavalo cigarete, automobile, hranu i dr.

U tom smislu, najzanimljivija je poznata Bernajsova rečenica:

„…Oni koji manipulišu nevidljivim društvenim mehanizmom čine nevidljivu vladu koja je istinski vladajuća sila u državi. Mi smo vođeni, naš um je modeliran u kalupu, naši ukusi su formirani, naše ideje je kreirao neko za koga nikada nismo čuli. To je logičan rezultat načina rada po kojem je naše društvo organizovano. Ogroman broj ljudi mora funkcionisati na ovom principu kako bi se glatko uklopili u društvenu zajednicu. U skoro svakom našem delanju, bilo u sferi biznisa ili politike, u našem društvenom vođenju ili etičkom razmišljanju, mi smo vođeni relativno malom grupom ljudi koja razume mentalne procese i društvene obrasce masa. Oni su ti koji vuku konce kojima kontrolišu javno mišljenje“.

Share this post


Link to post
Share on other sites

da citam sve ove tekstove ne mogu, ali ono sto sam primetio, da je sve vise farmera oko nas, svi kad nesto rade, naocare za sunce nabace i tako riljaju bastu, farbaju ogradu, guraju kolica i slicno ... 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ivona Živković / Tabloid

E nasao si cije tekstove da citiras. Zena je bolid. Cim sam pogledao prva 3 reda znao sam ko ih je "spakovao".

Apsolutno ne razumem ljude koji se zale na mas medije. Od izolacije "od uzasa" koji vam se ne svidjaju deli vas samo jedno dugme. Iskljucite TV, iskljucite racunar i RESEN problem. Zasto m orate da imate internet na mobilnom telefonu? Telefon koji ima samo pozive savrseno zavrsava posao. Nemojte da preterujete. Imate izbor. Uvek ste ga imali. To sto se drugi ponasaju kako se ponasaju je NJIHOV problem a ne vas. Niko organizovano ne zaglupljuje narod. Daje se ono sto donosi profit. Izbor imate, niko vas ne tera da slusate to sto vam se prezentuje, vi samo hocete da "ubedite" druge da to nije dobro. Ko ste vi da to radite? Nemate pravo na to. Svako uredjuje zivot onako kako njemu odgovara.

Edited by Dzoni_m

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nije problem u interneru i tv-u, to je njhihova ponuda, ko je nama kriv sto se tv nikad ne gasi, sto internet koristimo pogresno, ja kad nesto pametno i korisno procitam na forumu, trudim se da zapamtim to ... nesto oko auta i slicno, a ako je nesto nebitno poput npr vesti iz kurira od pre neki dan gde je nekom voditelju bio prljav auto, samo prelistam i produzim dalje ... e sad sto kod nas ljudi vole da vide kakve gace nosi komsija i da li mu je pocepana carapa, pa tako i na internetu gledaju da li vendi nosi brus, i da li je maja pocela da nosi gace ... za to smo sami krivi ... kad ljudi ne bi kupovali blic, kurir, tabloid i ostale novine, nego obican toalet papir, to se vise ne bi ni prozivodilo, a i ustedeli bi nesto para ... 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nista ovo nije srpski specijalitet, svuda ista prica

Share this post


Link to post
Share on other sites

Niko nije rekao da je pogrešno koristiti medije i internet, nego o tome da mnogi roditelji od malih nogu decu uče kako da na pogrešan način koriste tv i internet i da nove generacije idu u nekom pogrešnom pravcu, niko se ne bavi sportom, nego se zaglupljuju Grandom, glupim serijama koje se emituju na televiziji i sl.

Share this post


Link to post
Share on other sites

 

Ivona Živković / Tabloid

E nasao si cije tekstove da citiras. Zena je bolid. Cim sam pogledao prva 3 reda znao sam ko ih je "spakovao".

 

 

Objasni zasto je zena bolid?

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ivona ima dobre tekstove!

E sad sto mnogi te tekstove ne razumevaju to je njihov problem.

Na zalost sve sto je ovde napisano je istina!

Kuda ide ovaj svet? u propast!

Bio masine bez identiteta i svesti. Nesto kao oni Borgovi iz zvezdanih staza (ako nisam pogresio ime filma-serijala)

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objasni zasto je zena bolid?

Zato sto sam procitao tekstove na njenom portalu. Zena lupeta 100 na sat. Prepisani tekstovi skupljeni sa koca i konopca sa conspiracy theory sajtova, zna koja prica kako su vakcine nepotrebne i kako se rak leci breskvinim semenom. Prica o "bankarskoj svetskoj zaveri" u kojoj opise tok novca i to naziva pljackom, pa to prolazi kod ljudi kojima je komunizam i lezi 'lebe da te jedem jedino uredjenje koje bi im odgovaralo jer zamisli za sve drugo treba da se digne dupe i radi nesto. Dakle, cist bolid koji koji pokusava da conspiracy theory prevede na srpski. Tekstovi apsolutno bez potpore i elementarnog postovanja i poznavanja teme o kojoj pise. Ono oko virusa, vakcina, bolesti i farmakomafije je na nivou dece 1 razreda osnovne skole. Sta reci za osobu koja negira teoriju evolucije i dinosauruse naziva izmisljenim? Ponavljam, budala par excellence. Ali opet, svidja mi se sto to niko ne brani, vec niko ne obraca paznju na tako nesto. Kada bi neko potegao te njene argumente u ozbiljnoj raspravi ispao bi smesan. To je najbolji dokaz koliko su tekstovi glupi jer postoje, nikom ne smetaju samo ih svi uzimaju za sprdnju.

 

 

Ivona ima dobre tekstove!

E sad sto mnogi te tekstove ne razumevaju to je njihov problem.

Na zalost sve sto je ovde napisano je istina!

Kuda ide ovaj svet? u propast!

Bio masine bez identiteta i svesti. Nesto kao oni Borgovi iz zvezdanih staza (ako nisam pogresio ime filma-serijala)

tin-foil-hat.jpg

Edited by Dzoni_m

Share this post


Link to post
Share on other sites

Klasican primer odlicnog i uspesnog studenta koji je na fakultetu savladao tablicu mnozenja a diplomirao sa 10 tkom, zaposlio se u privatnoj firmi gde radi 12 sati i posao nosi kuci da ga dovrsi do kasnih nocnih sati. Zena slicnog profila. Za decu naravno nemaju vremena da ih vaspitaju i ocekuju da to umesto njih ucini netko u skoli jer je on kao placen za to!

U poslu i drustvu naravno uspesan i podredjene gleda kao insekte bez razuma jer naravno insekti nisu ljudi.....

Jos mu se nije desilo zlo jer je relativno mlad a smrt kolege s posla par godina starijeg od njega ga je zabolila kao lanjski sneg sto je padao i otopio se....

Nazalost za takve pomoci vise nema jer stariji polako izumiru a ovi mladji.... pa njih je trebala vaspitati skola jer roditelji nisu imali vremena za njih (- naravno profesori su placeni da vaspitavaju tudju nevaspitanu decu jer roditelji od silnog posla nemaju vremena za njih) pa ih je vaspitala ulica i TV!.....

 

"Al se NEKAD dobro jelo...bas!"

Mi ne treba da budemo ljudi nego poslusni robovi i POTROSACI!!!

Zivot je kratak! Posvetite ga sebi i svojim bliznjima! Sutra vec moze biti kasno. Bez obzira na polozaj u drustvu svi smo mi samo dobri ili losiji potrosaci i brojevi a ne ljudi pod imenom i prezimenom!....

 

Ovo nije nikome namenjeno a ako se netko mozda prepozna sta da mu radim? Mene zivot nije mazio i prosao sam mnogo toga za malo godina pa znam o cemu pricam. A sto se tice Ivone i njenih tekstova? Ima tu svega! Ja sam se na svojoj kozi uverio da su neki istiniti! a za druge (tekstove-teme) ne znam i ovo iskustvo mi je suvise bolno a tko hoce neka veruje ili ne veruje izbor mu je slobodan.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Još jedan primer recimo mladi bračni par koji se doselio u stan do mene u Kg-u.. Uopšte nemaju strpljenja za dete, koje se stvarno ne čuje... Oni nemaju više od 25 godina, a po ceo dan se svađaju i najgore od svega što svoj bes iskaljuju na detetu... Čujem normalni ton "nemoj" i već posle dve sekunde na sav glas "NEMOJ KAD TI KAŽEM"... Pa to dete će da ohugla na to što se oni po ceo dan deru na njega, sutradan kada bude bilo u godinama da neke stvari trebaju da joj se objasne, ono neće da ih shvata ozbiljno ni kada se deru na njega... Na dete treba da se povisi ton jedino ako postoji dobar razlog, bar ja tako gledam... Ako krene da istrčava na put ti ga furneš po dupetu neki put i sledeći put će da zna da to ne sme da radi, to su valjda neki metodi koji su funkcionalni... Znam neke klince iz komšiluka koje je ćale rasturao ceo život od batina, a oni su sada katastrofa, biju se svaki vikend, puše travu i sl...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


 

 



Info

FLCS Forum koristi tzv. kolačiće (cookies), kako bi korisnicima osigurao funkcionalnost i jednostavnost korišćenja. Daljim pregledom ovog Foruma dajete svoj pristanak za korišćenje "kolačića".

×
×
  • Create New...