Jump to content
FAS Goran
SikterBre

Kuda ide ovaj svet?

Recommended Posts

U EU juče stupila na snagu zabrana kuvanja kod kuće

Brisel, 6. 5. 2013. godine (Be92) – Od juče je u svim članicama Evropske unije stupila na snagu uredba kojom se zabranjuje svako pripremanje hrane kod kuće. Po Konvenciji o ispravnoj ishrani i zaštiti zdravlja koji je usvojio Evropski parlament još u junu prošle godine, a koji je juče stupio na snagu, niko bez posebnog sertifikata nema pravo da kuva, prži, pohuje, dinsta, peče ili na bilo koji drugi način priprema hranu. To pravo nemaju ni restorani koji na vreme nisu nabavili sertifikat koji nije bilo nimalo lako nabaviti. Osim toga, za ovo odobrenje valjalo je izdvojiti između 250.000 i dva miliona evra, zavisno od veličine lokala.
Poneki privilegovani građani još uvek mogu da kuvaju i kod kuće ukoliko su završili pojedine ugostiteljske fakultete, i takođe pribavili odgovarajuće sertifikate i ostalu dokumentaciju.
Ubuduće će kod kuće moći da se jede samo hrana naručena iz odgovarajućih restorana, gotova jela iz supermarketa, zamrznuti specijaliteti kuhinja iz celog sveta, a što se voća i povrća tiče, ono će biti dostupno samo u velikim lancima, dok će pijace već od sutra biti potpuno ugašene, budući da za njima nema nikakve potrebe pošto je još prošlog meseca uvedena zabrana prodaje svih namirnica koje nemaju sertifikat, među kojima i lekovito bilje, čajevi, sirevi, med, sokovi, alkoholna pića.
Na spisku država na koje se odnosi ova zabrana nalaze se i one zemlje koje bi tek trebalo da uđu u Evropsku uniju i koje su u pregovorima o ulasku, što znači da iz našeg regiona tu spadaju Hrvatska i Crna Gora, a na radost Ivice Dačića, Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića kojima je strateški cilj ulazak u Evropsku uniju, na spisku će se naći i Srbija. Tim povodom oglasio se i vicepremijer i predsednik najveće srpske parlamentarne stranke Aleksandar Vučić:
„Možda se nekom neće dopasti što više neće moći da kupuje namirnice na pijaci, što neće moći da sprema hranu kod kuće, što neće više smeti neovlašćeno da prikuplja lekovito bilje i pije biljne čajeve bez licence, ali moramo shvatiti da je to naš jedini put i da je to sve za naše dobro. Evropa brine o našem zdravlju i potrebama. Ovo je izvrsna vest i da nije toga, mi bismo ostali u izolaciji“. U nastavku izlaganja, Vučić se založio za genetski modifikovane organizme u kojima, kako je podvukao, leži budućnost. Takođe, Vučić je izrazio zadovoljstvo što će napokon prestati nekontrolisana preprodaja kamilice, nane, kantariona i rtanjskog čaja koja je bila velika pretnja zdravlju stanovništva Srbije.

 

 

 

Pecat

Pavle Ćosić

Share this post


Link to post
Share on other sites

UN: Ljudi bi trebalo da jedu insekte

 

instekti-500x282.jpg

- Jedan od mnogih načina da se reši problem ishrane i nedostatka hrane jeste uzgajanje insekata – piše u izveštaju Organizacije Ujedinjenih nacija za poljoprivredu

Uključivanjem insekata u ishranu ljudi pomoglo bi se ne samo u borbi protiv gladi, već i u smanjenju zagađenosti u svetu, ističe se u izveštaju Organizacije Ujedinjenih nacija za poljoprivredu (FAO).

Bube, gusenice i ose mogle bi da budu dodaci u ishranimilijardi ljudi i stoke širom sveta, navodi se u izveštaju i dodaje da više od dve milijardi ljudi već “obogaćuje” svoj jelovnik jestivim insektima.

- Jedan od mnogih načina da se reši problem ishrane i nedostatka hrane jeste uzgajanje insekata – stoji u izveštaju FAO koja napominje da su insekti “hranljivi, bogati proteinima, mastima i mineralima”.

Uz to, insekti se svuda nalaze, brzo se reprodukuju i rastu i nemaju prevelik uticaj na prirodnu okolinu. Najveća prepreka za masovnije korišćenje insekata u ishrani jeste odbojnost koju prema njima osećaju mnogi, posebno u zapadnim zemljama.

Autori izveštaja navode da bi prehrambena industrija mogla da pomogne u “podizanju statusa insekata” tako što će ih uključiti u nove recepte i menije restorana.

Mnogi narodi redovno jedu insekte koji se tretiraju kao specijalitet. Na jugu Afrike, na primer, gusenice se smatraju luksuzom i jela pripremljana od insekata su veoma skupa..

 

 

..

..

 

 

http://www.vestinet.rs/svet/un-ljudi-bi-trebalo-da-jedu-insekte

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

"Počeli smo da živimo bolje", rekla je vlast.
- "Drago nam je zbog vas", odgovorio je narod.
 
Samo osmeh deteta označava radost. Kad se odrasli smeju to može da znači svašta.

 
Često kažem "radi šta hoćeš" jer je "zabole me" malo nekulturno
 

20 vek - sex, droga i rock&roll.
21 vek - krevet, frižider i internet
 
Ne odlaži za sutra, sve odloži za juče. Juče sigurno neće doći.
 
 
 
Ljudi kažu da si loš kada prestaneš da se ponašaš onako kako njima odgovara.
 
Ko uči vaše dete da govori takve gadosti?
- Ma otkud znam u pičku materinu...
 

 
Fraza: "Daj da ostanemo prijatelji" je toliko sjebano kao na primer da svom psu kažete: "Dosadio si mi kao pas, hajde od sada budi mačka".
 
Ustani, alarm ti zvoni!
- Kaži mu da ću ga pozvati kasnije...
 
Gangnam style je stigao do milijardu pregleda na Youtube - čist dokaz kako idioti stižu do bogatstva na račun idiota.
 
Kako radi motor sa unutrašnjim sagorevanjem?
- A jel mogu da odgovorim svojim rečima profesorka?
- Naravno!
- Brrrrrm, brbrbrm, brrrrrrrrrrmmm....
 
Devojke, udajte se! Nijedan muškarac ne sme proći nekažnjeno.
 
Internet nas spaja sa ljudima koji su daleko ali nas razdvaja od onih koji su pored nas.
 
Sin je doveo kući tri devojke i govori majci:
- Mama, pogodi koja je moja verenica?
- Ova na kraju, s leve strane...
- Odakle znaš!?
- Čim je ušla, počela je da me nervira.
 
Tri dana se nije javljao na telefon posle prvog susreta. Onda sam saznala da ga je udario auto. Hvala Bogu, mislila sam da me đubre ignoriše
 
Na svetu je puno tuđih živaca, nema potrebe da trošiš svoje.
 
Mora da sam strašno seksi s obzirom koliko me jebe ovaj život.
 
Ušla sam u apoteku, pogledala cene lekova i izračunala da ću proći jeftinije ako odmah umrem.
 
Da bi našao iglu u plastu sena dovoljno je da zapališ seno, pređeš magnetom preko pepela i gotovo. Pouka: "NE KOMPLIKUJ SEBI ŽIVOT".

 

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

Najkorumpiraniji sistemi na svetu

Korupcija je nit poveznica svim svetskim vlastima, industrijskim elementima i društvenim kretanjima, jer je čovek sam po sebi podložan takvim “niskim strastima”.

Može se sve sagledati i iz ugla da su i sami sistemi podložni promenama koje bi iskorenile najniže koruptivne oblike u njima.

Portal World Truth donosi listu pet najkorumpiranijih globalnih sistema, kao i najracionalnija rešenja koja bi pojedinac mogao da primeni u cilju svoje zaštite od tih sistema.

 

stock-photo-corruption-in-the-government

 

 

1. Bankarstvo

Problem: Novac ulazi u opticaj putem pozajmice sa kamatama od strane FED-a ili ostalih privatnih banaka. Na taj način u ekonomiji cirkuliše više duga od stvarnog novca čemu je uzrok mehanika sistema fiat (novac kojeg je država proglasila zakonskim sredstvom plaćanja iako nema nikakvog pokrića u zlatu ili drugim vrednostima, tzv. legal tender).

Iz toga proizlazi koncept “strukturalnog klasnog društva” i velike nejednakosti bogatih i ostalih.

Rešenje: Kreditne unije. Njih uprkos učešću u sistemu pozajmljivanja putem frakcijskih rezervi razlikuje to što nemaju akcionare, a samim tim ne moraju isplatiti i ogromne dobitke vlasničkoj strukturi. Kako banke većinom taj isti novac nisu ni posedovale već ga pozajmile, sistem je još nepravedniji.

Novi format kreditnih unija ili zadruga je takav da je svaki član i zaposlenik ujedno i akcionar, pa posluju na principu kvarta ili manjih lokalnih zajednica.

 

 

2. Energetika

Problem: Veliki procenat svetske energetike i danas dolazi od fosilnih goriva, s tim da pojedine države ipak rade u suprotnom smeru. Kontaminacija arsenom i živom neke su od nuspojava, a ni automobilska industrija nije imuna pa je čak 99% automobila pokretano putem fosilnih goriva, gasa ili ulja od GMO soje. 14% svetskog elektriciteta dolazi od nuklearne fizije dok je uz sve to rak-rana i otrovni otpad. S obzirom na količinu problema, potreban je novi način borbe s tematikom.

Rešenje: Obnovljivi izvori energije. Solarna energija, energija vetra, talasa, plime i oseke i posebno perspektivna geotermalna energija samo su neke od opcija. Iako postoji otpor prema ovakvim principima, može se reći kako bi, upotrebivši samo trenutni tehnološki kapacitet, mogli napajati ceo svet. Ukoliko su pojedine Tesline zamisli zabeležene na papiru, možda bi upravo to trebao biti taj odlučujući impuls.

 

 

3. Poljoprivreda / Biotehnologija

Problem: Čak 65-94% (zavisno o kulturi) svih useva u SAD-u potiče od GMO-a, s najvećim udelom Monsanta. Kada bi se sve objektivno analizirao, dobio bi se utisak kako SAD ima većih problema sa prirodnim izvorima hrane od afričkih zemalja. Poljoprivredna mehanizacija je i veliki zagađivač dok GMO usevi uništavaju zemlju za kasnije prirodne.

Ako ubrojimo i svu silu toksičnih herbicida, pesticida i ostalih dodataka, dobijamo jedan veliki otrovni koktel.

Rešenje: Vlastiti uzgoj. Ukoliko tako što tehnički ne možete izvesti, kupujte isključivo od bakica na placu ili lokalnih organskih proizvođača. Ukoliko je GMO ‘suvišna štetnost’, onda biste u tom pravcu trebali i živeti.

 

 

4. Mediji

Problem: Svega par vlasnika drži gotovo sve medije, u svetu. Medijski monopol nije prepoznat kao problem, te se na ovaj način manipuliše javnim mnjenjem i zloupotrebljava pravo na slobodu govora. Karteli upravljaju televizijom, radijom, novinama i portalima, plasiraju lažne vesti i na taj način najlakše kontrolišu situaciju.

Rešenje: Razvoj nezavisnih medija. Iako je danas teško razlučiti ko je nezavisan, a ko nije, tako što se najlakše može videti kroz autonomiju novinara i njihovo pisanje. Čitajući takve medije izbegavate propagandu, ne finansirate moćnike na vlasti i čitate drugu stranu vesti, ne samo “mainstream”.

Ljudi nažalost vole servirane informacije, ali želja za znanjem uvek ostaje prisutna, pa je jedini dodatni problem ukoliko bogati vlasnici požele kontrolisati i finansijski nestabilne nezavisne medije.

 

5. Zdravstvo

Problem: Farmaceutske kompanije manipulišu ministarstvima, naučnim studijama i časopisima, udžbenicima i političkim lobijima. Neka istraživanja govore o čak 52% neefikasnih lekova na tržištu koji donose bilione dolara profita.

Borba protiv uzroka je nepoznata pa se radi samo na borbi protiv posledica, bilo maskiranjem simptoma (anestetici), uništavanjem ćelija (tretmani protiv raka) ili unosom malih količina bolesti (vakcine).

Rešenje: Postanite eksperti za vlastito telo. Niko se neće bolje brinuti za vas od vas samih, pa počnite s drugačijom ishranom, većom količinom vežbe i hobijima.

Ukoliko se ne posvetite ovom ‘trojstvu’, zdravlje će vam nedvosmisleno biti u silaznoj putanji, samo je pitanje vremena. Možda još dugo nećemo razumeti organizam, ali barem možemo napraviti nužne preventivne mere.

izvor: World Truth

Share this post


Link to post
Share on other sites

Korupcija se resava tako lako i to samo jednom izjavom predsednika u medijima: "Od danas nema korupcije!". Medjutim, takvu izjavu nece dati nijedan predsednik jer bi sam sebi zapecatio politicku karijeru. Nazalost, sistem je namerno korumpiran i novi zakoni se prave da bi korupcija bila sve veca kako bi danasnji svet "normalno" funkcionisao, tj. da oni koji nisu zasluzili ni svojim radom ni znanjem uzivaju, a oni koji se ubise radeci budu roblje. 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Koliko se plaća pretplata za cvrkut ptica? - Kolika je cena vazduha u novim dinarima? - Da li se hlad drveća plaća na sat ili na metar? - Da li je cena sunca ista i leti i zimi? - Da li cveće posebno naplaćuje gledanje, a posebno mirisanje? - Koliko vremena treba da se sagradi planina srednje veličine? - Da li je reka jeftinija na izvoru ili na ušću? - Izvinite, koliko ste platili što ste se rodili? Šta je besplatno? Samo ono što je najveće, najlepše i najvažnije.

 

Duško Radović

Share this post


Link to post
Share on other sites

Na glavi cilindar, na nogama opanci

 

„Jednom u svakom veku pametni zaćute, budale

progovore, a fukara se obogati“

(Ivo Andrić)

Šiptar proda deset kila kokaina, i ni jedan gram ne šmrkne; Srbin proda gram, dva sabije u pluća. Makedonac, kad zaradi deset hiljada evra, kupi auto od dve hiljade; Srbin, kad zaradi dve hiljade, pozajmi još tri, da kupi auto od pet hiljada. Švaba, kad ode kod kurve, radi to jer je svestan da mu nedostaje ljubavnički talenat; Srbin, kad u pare uđe, veruje da sponzoruše zaista cene njegovo švalersko umeće. Sve mi krenulo, pa i švaleracija!

Dok nas je komunizam držao pod pritiskom egalitarizma i solidarnosti, ove naše etnopsihološke crte nisu bile izražene. Onda smo se, je li, oslobodili, i neki među nama su pokazali zlu ćud. Bogatstvo, naime, pa i ono na brzinu stečeno, nije razlog za bahatost; ona je posledica lošeg vaspitanja, obično i u više generacija, koje se stiče u onome što obično nazivamo: „loša kuća“.

Za poslednjih dvaedesetak godina sam, uglavnom nevoljno, upoznao mnogo tajkuna i tajkunčića, na brzinu obogaćenih zavičajaca i njihovih mladih naslednika, koji hrapavo dišu, jer im je zlatna kašika zabijena duboko u ždrelo. Iako je na ivici utvarnog i mutnog govora mržnje, reći ću, mirne duše, i ovo: u tim susretima sam uvek imao utisak da stojim pred genetskim i biološkim škartom. Za neke sam siguran da, od Kosovske bitke naovamo, nisu imali zdravog pretka, za neke da „nisu dobri“ na morfološkom nivou, da svaka njihova ćelija ima kvar. Bilo ih je i koji su bili manje-više normalni, obični, gotovo čovekoliki, ali ni jednog nisam sreo koji je mogao da se pohvali da je iz „dobre kuće“, ili od dobre loze. Ovo kažem zato što sam im upoznavao i očeve, majke, nekima čak i dedove. Mahom seoska sirotinja i gradski ološ. Kome je deda, pre trista godina, krao ovce, taj danas krade kompjutere. Od krvi se ne može pobeći, ona je sud nad nama.

Ponekad, ali samo ponekad, kad sede sa nekim ko od njih ništa ne očekuje, pa im se i ne ulizuje, umeju da pokažu nešto nalik na uljudnost, onako kako je oni vide i razumeju. Opet, a to iz bilogije dolazi, zaziru od genetski boljih pripadnika vrste. Mrze zdravlje i poštenje. O nekakvom zajedničkom dobru ni zamisao nemaju. Došlo je njihovih pet minuta, dosta su oni i njihovi stari služili druge u pocepanim opancima. Da se ne mora biti poltron u odnosu sa bogatijim i moćnijim od sebe, niti bahat sa onima koji su na ekonomskoj lestvici niže od njih, nikad im nije prošlo ni kroz kičmu, kamo li kroz mozak. Dobar sluga je uvek loš gospodar.

Naivno i budalasto, u stanju su da se pohvale, misleći da je ovo, njihovo vreme večito, podvizima svoji predaka. Kad neko, u društvu priča o svom dedi na Solunskom frontu, oni ispričaju skasku o svem dedi, koji je dezertirao i misle da svi, samo zato što ćute, prednost daju njihovom pretku. Prosto, mrze svaku vrlinu, jer ih ona potkazuje kao nikogoviće. Strasno mrze svaku školu i svako znanje, patološki muče baš one svoje službenike koji su školovaniji i obrazovaniji ali-gle čuda-trče da svojoj deci „pribave diplomu“, što je eufemizam ѕa kupovinu iste.

Pošto ženi i deci ne mogu da prodaju svoje priče (porodica zna i odakle je i ko mu je deda), traže stalno nove prijatelje, koji im ne znaju biografiju i koje mogu da lažu (mada i njih samo neko vreme; kad budu pročitani, prelaze na nove žrtve).

Obično su kukavice i taj kukavičluk kompenzuju hrabrim nastupom pred radnicima, ljudima koji žive ne od plate, već od milostinje koju im tajkun daje kad pokrije svoje ogromne lične troškove; nesrećni radnici ćute, znaju da ih laže, ali zavise od njegove dobro volje, pa nemaju izbora. Ono, što s danas popularno zove mobingom, što Srbi zovu iživljavanjem, a psiholozi lečenjem socijalnih kompleksa, uobičajen je način komunikacije sa podređenima. Radno pravo razume i poštuje samo kad njemu ide u korist. Svaku odredbu ugovora o radu, koja od njega nešto traži, lobuje pogledom i teško onom ko se na nju pozove.

Voli i ceni lopovsku državu, jer se u njoj oseća udobno i kao svoj na svome. Iako se kune u poštenje (kao i svi koji se srodnim poslovima bave), suštinski ne veruje da ono postoji; ispitao je svoju dušu i u njoj našao gramzivca i lopova. Ni napamet mu ne pada da se drugačija duša može imati. Iako često i s veseljem popuje o radu i njegovim vrednostima, teško ustaje pre podneva. Rad je nešto što pripada drugima. Nesreća je što su drugi, po mišljenju guzonjinog sina, lenji i trapavi, pa on, čim otkrmelja i doručkuje, mora da ode da im drži pridike o radu.

Prilično sam siguran da im osoran i grub odnos prema radnicima dobro utiče na potenciju, koja bi, kad ne bi od novca i socijalnih momenata zavisila, bila prilično slaba. Ne bi me čudilo da dobar deo njih erekciju dobija upravo dok se na nekog dere, ili mu daje otkaz. Nesoj je nesoj u svemu.

Na koncu, jednog se dana probudi i shvati da nema prijatelje, osim onih koje je na piće i klopu skupio, da nema ni seks koji nije kupio, da nema ništa i nikog pred kim može da bude neko i nešto, osim svojih radnika. Iapk, on oseća da ga i oni preziru, da nisu iskreni kad ga hvale, a da jesu kad ga mrze. Najradije bi ih sve otpustio, ali ne ume da radi sam, ume samo da popuje. I zaista, on pare nije stekao poslovnim talentom, ili umećem, već onako kako se u Srbiji i stiče: otimanjem. Uglavnom od radnika, ali nije gadljiv ni na potkradanje države i poslovnih partnera. Zapad uspeva da se održi sa prosečnom profitnom stopom od 13%, a ovaj naš, koji namorava radnike da u njemu gledaju najmanje Bilija Gejtsa, propada ako mazne manje od 50%, jer su mu lični troškovi ogromni. A ogromni su jer je mnogo kompleksa koje treba lečiti potrošnjom.

Ono što ti nesrećnici ne vide je da ih pristojan svet smatra fukarom, da su im šanse da se seksaju bez otvaranja šlajpika beznačajne, da su lepi i pametni samo pred onima kojima platu daju. Ali, najgore je ovo: ne vide da su, u prvoj većoj društvenoj krizi, u prvoj revoluciji, prirodne žrtve. Njihova će se glava tražiti.

Lepo Dučić kaže: „Gospodin lako dadne zlatnu paru, kao što lako dadne i lijepu reč. Fukara sve plaća marijašima i uvek misli da je preplatila“.

 

 

Milan Milenković

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nikola Tesla ubijen?

 

 

tesla-age40-300x215.jpg
 

Gospodin Vojislav Milošević, direktor Centra za antiterorizam i svetski mir, u autorskom tekstu za online „Veterans Today“ otkriva, dosad, strogo čuvanu tajnu o ubistvu Nikole Tesle, ali i o mračnim igrama Amerike i šurovanja sa najvećim Hitlerovim zločincima.

Vest o ubistvu Nikole Tesle do mene je stigla kad sam poslušao youtube prezentaciju u kojoj Eric Berman priča Gregu Syzmanskiju kako je otkrio da je njegova bivša devojka bila kćer bivšeg nacističkog komandanta Otta Skorzenyja, te da je tako, sasvim slučajno, imao priliku da se sretne s ostarelim Skorzenyjem koji je godinama živeo u SAD-u, radeći kao stolar s novim identitetom koji mu je omogućila CIA nakon II svetskog rata.

Berman (koji ponekad koristi pseudonim Eric Orion) je dobio puno priznanje Skorzenyja, koji se približavao kraju svog života, i koji mu je dao punu kutiju za cipele sa stotinama fotografija koje podupiru njegove tvrdnje.

Među brojnim važnim otkrićima, Berman je čuo od Skorzenyja da je on lično ugušio Nikolu Teslu 6. januara 1943., i da mu je tada, u ubistvu asistirao njegov nacistički kolega Reinhard Gehlen.

Tesla je tada imao 86 godina.

Prema izjavama Skorzenyja, on i Gehlen su uspeli namamiti Teslu dan pre ubistva da im otkrije detalje svojih najvažnijih otkrića. Nakon što su ga ubili, ispraznili su celi sadržaj Teslinog sefa, i sve što su odatle ukrali predali su Hitleru.

(Primedba autora: SAD je ponovno došla u posed ovih dokumenata kroz operaciju Paperclip ili operacija spajalica, na kraju II svetskog rata.)

Otto Skorzeny je bio Hitlerov ubica i telohranitelj, jedan je od mnogih nacista koji su se infiltrirali u SAD nakon II svetskog rata kroz operaciju Paperclip, a na isti je način u Ameriku stigao i Reinhard Gehlen, koji je kreirao CIA-u i BND (Tajnu službu Zapadne Nemačke.).

Iako se u javnosti mislilo da je Skorzeny umro 1975. u Španiji, on se u javnosti ponovno pojavio 1999.

Otto Skorzeny je objasnio kako je (uprkos knjigama iz istorije i informacijama koje je servirala CIA) pomogao Hitleru da pobegne u Austriju u avionom kojim je upravljala žena pilot Hanna Reitsch.

„Hitler nije umro izvršivši samoubistvo,“ rekao je Skorzeny.

„Ubijen je njegov dvojnik, tako što su ga upucali između očiju, i zubarski karton dokazuje kako to nije Hitler. Amerikanci su tu informaciju držali u tajnosti jer su bili zabrinuti da bi istina mogla razgneviti Ruse.“

Uprkos prepirkama o Teslinom poreklu, Nikola Tesla je srpske nacionalnosti, rođen u Smiljanu u Lici, 10.jula.1856., u regiji Austrougarske (Vojne Krajine – Austrougarske, koja je 1881. pridružena Banovini Hrvatskoj kao Ličko-Krbavska županija.), u kojoj je tada živeo, većinom, srpski živalj, a koja se danas nalazi u modernoj Hrvatskoj.

Tesla je bio sin pravoslavnog sveštenika Milutina Tesle. Tako je Nikola Tesla imao mogućnost da čita o mnogim temama zahvaljujući očevoj ličnoj biblioteci. Kao dečak, pratio je svog oca na putu u Rim, gde je imao prilike da čita i mnoge, manje poznate radove i knjige koje su se nalazile u Vatikanskoj naučnoj biblioteci.

Nakon što je završio studije inženjerstva i fizike na Politehničkoj školi u Gracu, Tesla je nastavio svoje školovanje na Univerzitetu u Pragu. Od početka je pokazao neverovatnu sposobnost u rešavanju mehaničkih i naučnih problema, naročito u delu elektriciteta i aplikacija proizvodnje električne energije.

Nakon što je radio u podružnici Edisonove Telefonske kompanije u Budimpešti, Parizu i drugim gradovima Evrope, Nikola Tesla je krenuo u Ameriku da bi se sreo s čovekom koji mu je osigurao prvi posao, to jest s Thomasom Edisonom.

Tesli je bilo teško da radi za Edisona (jer se Edison nije pridržavao finansijske pogodbe), ali je uskoro Nikola uspeo da pronađe finansijere za svoje projekte, istraživanja i nova otkrića.

Finansijeri, kao što je John Pierpont (J.P.) Morgan, George Westinhouse i Jacob Astor su bili među ljudima koji su videli potencijal u Teslinom pionirskom istraživanju, ali i osetili da bi mogli debelo da unovče njegova tehnološka otkrića na polju elektriciteta, bežične komunikacije i fizike.

Jedini zvanični dokument o Teslinom dolasku u SAD je onaj iz luke New York, datuma 7. aprila 1882. u kojem piše da je 25-godišnji Tesla stigao u istoimenu luku brodom SS Nordland, te da je iz Evrope krenuo iz luke Antwerpen. On je na ovo putovanje krenuo nakon što je predavao u Parizu.

Tesla je u New York stigao kao „radnik“, iako bi ova klasifikacija teško mogla odgovarati čoveku koji je postao najpoznatiji izumitelj u ljudskoj istoriji, s preko 700 patenata koji su njegovo životno delo.

Njegova tehnološka otkrića su zasigurno skrenula pažnju osoba gladnih moći i dominacije nad svetom. U velikom delu su Tesline inovacije i karijera bili isključeni iz istorijskih knjiga, jer su njegovi patenti ukradeni i posle toga korišteni kao oružje.

Nama nikada nije dozvoljeno da saznamo o supresiji Teslinih naprednih naučnih otkrića, niti nam je dozvoljeno da saznamo koje su osobe profitirale iz krađe njegovih radova – tačnije da otkrijemo ko su ljudi koji su orkestrirali takvim zlim planom. Iako je mnogo toga pisano o Teslinim uspesima i padovima, malo ko je detaljno opisivao šta se događalo iza scene finansijskih aktivnosti koje su dovele do nacističke zavere kako bi došli do Tesline tehnologije i ko je i zašto plaćao razvoj takvih tehnologija.

Mnogi od Teslinih patenata su došli u ruke nacista između dva svetska rata. Na kraju je Tesla morao sudskim parnicama da se bori za svoje lične patente. Iako je Nikola Tesla uspeo da dobije većinu tih parnica za pravo patentiranja, njegovi su izumi i tehnologije bili konstantno kradeni i prodavani nacističkoj Nemačkoj i drugim stranim vladama, tako da on nikada nije mogao da ostvariti finansijski uspeh koji mu je, s pravom, pripadao.

Kroz celu karijeru Tesli su drugi upropašćavali i rad i imovinu, i to je uglavnom prolazilo neopaženo. U vreme smrti (prema rečima njegovog ubice Skorezenyja) na dan 6. januara 1943. Tesla je u biti umro u potpunoj bedi, to jest bez prebijene pare.

Na pravoslavno Badnje veče, Teslu su pronašli mrtvog na krevetu, obučenog u svečano odelo, prekrštenih ruku na grudima.

Govorili su kako je ovaj čovek velikog uma verovatno predosetio smrt zbog toga je obukao svečano crno odelo, pre nego što je izdahnuo. To je, naravno, neverovatna laž i svojevrsna „nemoguća misija“, čak i za tako veliki um kao što je bio Teslin.

Ovo je samo još jedan dokaz da je ubijen, i da su ga njegove ubice obukli u svečano crno odelo, ostavljajući ga na krevetu pošto su ga umorili!

Uspeh Nikole Tesle u otkrićima novih tehnologija nije prošao nezapaženo od mnogih velikih industrijskih kapitalista i različitih vlada sveta.

U stvari, mnogi njegovi izumi su dalje razvijani kroz tajne vladine programe koji su nastali nakon izuma naizmenične struje, elektromagnetske energije, električnih motora, generatora, zavojnica, radio-transmisije, tehnologije za čuvanje električne energije i tehnologije bežične komunikacije. Pošto je Tesla često bio duboko fokusiran na svoja istraživanja u zabačenim laboratorijima, nadgledanje Teslinih pravnih poslova je bilo u rukama najbližeg saradnika, Georgea H. Scheriffa.

Scheriff je često savetovao Teslu o nerešenim patentima, ugovorima, parnicama, poslovnim predlozima, javnim prikazivanjima i finansijskim poslovima. Kao što to obično biva sa svakim pouzdanim saradnikom, Scheriff je često stajao uz Teslu u njegovim usponima i padovima i finansijskim noćnim morama, ponekad je čak i tražio dodatno kreditiranje za hotel Waldorf-Astoriu u kojem je Tesla često boravio, ili mu je osiguravao direktan dotok novca za istraživanja koja je Tesla trebalo po ugovoru da obavi.

Pri kraju svoje karijere, Tesla je izbačen iz Waldorfa zbog neplaćenog računa koji je iznosio, za ono vrijeme, velikih, 2000 dolara.

Dok je Tesla radio na tajnom projektu vlade SAD-a u Colorado Springsu, Scheriff je komunicirao s Teslom o njegovom poslovnom i novčanom stanju. Tesla je tada govorio o boljoj budućnosti i skorom finansijskom uspehu i kako ga je Scheriff stalno upozoravao o nedostatku novaca. Tesla je počeo sa konstrukcijom tornja za bežični prijenos energije „Wardenclyffe,“ u Shoreham, Long Islandu, s novcem koji je investirao J.P. Morgan.

Kada je Morgan otkrio da će toranj besplatno prenositi električnu energiju i radio-talase, on je otkazao projekt i naredio rastavljanje tornja i prodavanje svih njegovih delova u staro gvožđe.

Jer, Morgan nikako nije hteo da Amerikanci dobivaju besplatnu električnu energiju, radio i televiziju.

Tesla je bio skrhan, kada je čuo vest, ali nastavio je na radu novih izuma. Unutar dokumentacije Rockefeller Connection Recordsa stoji da je Battery Place broj 17, to jest zgrada Whitehall bila vlasništvo Franka Rockefellera koji je sa svojom braćom Williamom i Johnom D-jem posedovao mnoge kompanije s uredima koji se tamo nalaze.

U istoj zgradi nalazila se uprava International Longshoremen’s Association (ILA), a bavila se različitim poslovima, od nafte, rudarstva i posedovanja drugih hemijskih kompanija. Takođe su posedovali kompaniju Union Sulphur, koju je vodio nemački hemičar Herman Frasch koji je patentirao metode ekstrahiranja sumpora i petroleja.

Frasch je takođe radio za John D. Rockefellera u Standard Oilu, koja je razvijala slične metode ekstrakcije. Frank Rockefeller je takođe bio investitor Buckeye Steel Castinga iz Columbusa u Ohiou. Buckeye je proizvodio automatske spojnice i šasije za vagone voza koje su imali Harrimans, Rockefellersi i J.P Morgan i na kraju Samuel Prescott Bush koji je od generalnog menadžera postao predsednik kompanije nakon što je vlasnicima ostvario ogromnu dobit.

Samuel P. Bush je u saradnji s Rockefellerima došao do pozicije direktora Odbora Ratne industrije s kojom je uspio kreirati ugovor s Remington Arms za vreme rata, sve to zahvaljujući Percy Rockefelleru. „Veran“ suradnik Nikole Tesle, kojeg je nekada oslovljavao s „knjigovođa“ ili „tajnik“ George Scheriff radio je za Union Sulphur.

U normalnim situacijama ovo ne bi stvaralo nikakvo zvono za uzbunu, no ako se uzmu u obzir sve ekonomske neprilike u kojima se Tesla stalno nalazio, onda je to potpuno drugačije. Scheriff je imao svako pravo da svojoj porodici osigura normalan život. To je bio „američki način života.“ No ako pažljivo pogledamo Union Sulphur Co. onda ćemo otkriti kako je neko tu bio varan i prevaren…

A to je bio Tesla!

Scheriff je bio sama srž ove prevare?!

Ko je bio George Scheriff?

Ili još bolje – ko je bio George H. Scheriff – Stariji?

Ne postoje legalni zapisi i dokumenti o Georgeu H. Scheriffu, niti da je on rođen ili da je on živeo u SAD-u krajem XIX veka do 1925., pa ipak taj George Scheriff je bio asistent/knjigovođa Nikole Tesle.

(Recimo, da je Scheriff rođen u Nemačkoj, bi li to na svu ovu misteriju bacilo malo više svetla? Verovatno bi, da postoje takvi dokumenti, no poznato je da su takvi ljudi koju su radili za nacističku stranku uglavnom imali sve dosijee i podatke o svom poreklu uništene i izbrisane – no nakon što dalje ispitamo ovu nepoznanicu i nakon što dalje pročitate ovaj tekst, otkrićete da i te kako ima veze s porodicom Bush.)

Ukratko, Otto Skorezny je tvrdio kako je pravi identitet Georgea H. W Busha, u stvari George H. Scheriff Mlađi, te da je on sin ilegalnog imigranta iz Nemačke, Teslinog knjigovođe/asistenta Georgea H. Sheriffa Starijeg! Ovo vredi više od hiljadu reči: No to nije jedina bomba koju je Otto Skorzeny izbacio iz sebe tog dana 1999.

Skorzeny je iza sebe ostavio punu kutiju cipela s fotografijama koje su pokrivale više od 60 godina njegove istorije, među njima su bile lične fotografije Skorzenyja, on ih je sve opisao Bermanu do detalja.

Celi niz fotografija pokazuje mladog i nadmenog Skorzenyja u punoj ratnoj uniformi nacističkog SS-a, snimljen je i do svoga firera Adolfa Hitlera. U toj kutiji su i fotografije Reinharda Ghelena (SS ubice i špijuna), doktora Josepha Mengelea (Anđela smrti), Martina Bormmanna (Hitlerovog pomagača i SS ubice).

Eric „Orion“ Berman je u intervjuu koji je dao uživo za Republic Broadcasting Network 17. januara 2006. detaljno objasnio sledeće:

„Skorzeny je umro 31.decembra 1999. Njegovo telo je kremirano, imam kopiju njegove smrtovnice, i video sam njegov pepeo. Posle rata, on je pomogao Georgeu Bushu da utemelji CIA-u kroz operacije Paperclip i ODESSA.“

Berman je napomenuo kako je Skorzeny oslobođen od optužbi na suđenju nacistima u Nirnbergu i da je on u CIA-u uspeo ubaciti preko 50 hiljada nacističkih ratnih zločinaca, te da u SAD nisu samo dovodili raketne naučnike posle II svetskog rata.

Berman je Skorzenyja opisao kao vrlo fokusiranog i lucidnog starca od 90 godina, i da je u tim godinama još uvek bio jako mobilan. Tvrdi da je mogao bez problema da šeta uokolo i da je imao impresivnu pojavu i najveće ruke koje je ikada video u životu. Bio je visok 193 centimetra.

Kada su Bermana zapitali kako je moguće da mu je Skorzeny poverio takve informacije, on je odgovorio sledeće:

„Bio sam s jednom od njegovih kćeri. Kao prvo, moram reći da je on jasno znao da sam ja Jevrejin. Ja sam iskren momak, i on je smatrao kako ću ja zaista pokušati uraditi nešto po njegovom pitanju i kako ću ga izvesti pred pravdu, kako ću napraviti nešto po pitanju nacističkog ratnog kriminalca. Njegov cilj je bio. On je mislio da su ga zeznuli Bushovi, to jest George Bush za velike sume novca tokom svih ovih godina. Ovo je bio njegov pokušaj da se konačno s njima obračuna.“

U Tesla Tech Inc. Magazinu broj četiri, od 03.08.2006. izašao je biografski tekst o Nikoli Tesli, pod nazivom: „Extraordinary Technology,“ (Neverovatna tehnologija), u njemu je Dustin Wallace pisao o Teslinom detinjstvu, o nekim njegovim izumima i njegovim poslednjim danima.

Wallace na stranici 21-22 piše sledeće:

„Članovi kraljevske porodice predratne Jugoslavije su se susreli s Teslom u jesen 1942. No, ipak s Teslom se srela i sekretar Charlotte Muzar, ona je nakon susreta s Teslom izjavila kako joj se čini da neće preživeti narednu noć.

Jedan drugi Teslin prijatelj Kenneth Swezey je posetio Teslu u isto vreme i, „primetio“ kako se Tesla hrani samo s malo „Nabisco“ keksa i toplog mleka.

Bilo je sasvim očigledno da se Tesla približava kraju života. Do kraja decembra 1942. Tesla je započeo niz susreta s agentima vlade SAD-a kako bi s njima podelio neka od svojih najdelikatnijih otkrića. Ti su ljudi uzeli mnoge od njegovih dokumenata kako bi ih snimili na mikrofilmove.

Tekst nastavlja dalje ovim podacima:

„Nakon Tesline smrti, Ured SAD-a za Vlasništvo Stranaca ili „United States Office of Alien Property“ je pod instrukcijama FBI-ja konfiskovao sva Teslina dokumenta i njegove lične stvari. Ovo je bio veoma interesantan manevar ako se uzme u obzir da je Tesla bio američki državljanin.“

Značaj ovog naoko benignog opisa Teslinih poslednjih dana i intervencija koje su usledile posle njegove smrti nas dovode u direktnu vezu s navodima Otta Skorzenyja. Kako je sam Skorzeny detaljno objasnio Bremanu njegove veze s H. W. Bushom (Georgeom H. Scheriffom Mlađim) u organizovanju CIA-e tako što su apsorbovali nacističke SS agente, on je sam priznao:

„Da je zajedno s Reinhardom Ghelenom ubio Nikolu Teslu 06. januara 1943. tako što su ga zadavili/ugušili.“

Pre samog ubistva Skorzeny i Gehlen su „naširoko i detaljno pričali s Teslom o njegovim najnaprednijim tehnologijama i nakon ubistva su ukrali nacrte Teslinih najboljih i najtajnijih izuma.“

S pravom se pitamo da li su to „vladini agenti“ o kojima je pisao Dustin Wallace?

Vreme poslednjeg poseta Georgea Scheriffa Nikoli Tesli je takođe posebno sumnjivo.

Skorzeny nije stao samo na ovim otkrićima koja su mu „olakšavala dušu.“ On je opisao veze s Frankom Edwardom P—, iz južne Floride (Breman tvrdi da izostavljanjem celog prezimena štiti Skorzenyjevu kćer), te veze s Reinhardom Ghelenoim, to jest Hankom Janowiczem iz Waynea, N. J. i doktora Josepha Mengelea, to jest Stevena Rabela.

Berman je na to rekao sledeće:

„Gehlen je FBI upozorio o Skorzenyju koji je otkrio svoj pravi identitet i lokaciju, nakon toga se Gehelen (Janowicz) sakrio.

Mengele (Rabel) je uz pomoć serije hormonskih injekcija koje usporavaju starenje, crne perike i „kanibalizma“ održao svoj mladenački izgled.“

Nakon što je istražio i potvrdio neke od Skorzenyjevih navoda, Berman je kontaktirao Ministarstvo pravosuđa SAD-a kako bi ih obavestio da se određeni nacistički špijuni kriju unutar određenih frakcija tajnih agencija SAD-a, naročito unutar CIA-e.

„Moje misli su bile, da trebam ove tražene naciste, ratne kriminalce, ubice iz holokausta i teroriste da dovedem pred lice pravde.

Želeo sam kontaktirati vladu SAD-a i reći im:

„Hej ljudi oni su još živi.“

Želeo sam pravdu. To je bila moja jedina namera. Prvo sam pokušavao kontaktirati Elija Rosenbauma koji je šef odseka odeljenja za specijalne istrage Ministarstva Pravosuđa. No na kraju su oni mislili kako je reč o prevari i rekli su mi kako grešim, i da je CIA otkrila kako su svi oni mrtvi. To je sve što su mi rekli, i naravno, da ja nisam u pravu.“

Svojevremeno je Idaho Observer 2007. godine, do detalja objašnjavao koliko se smrt Nikole Tesle i njegova najvažnija otkrića još uvijek dobro kriju od javnosti, zajedno s političkim igrama u vrhu SAD-a i svetske piramide vlasti. Sasvim nam je jasno koliko ovi tekstovi mogu da liče na „teorije zavere“ i koliko mogu stvoriti kontroverzi. No, previše nas detalja iz Teslinog života i dela, a i njegova smrt u krajnjem siromaštvu, teraju na pomisao da istina možda uopšte nije daleko od napisa u ovim tekstovima.

 

 

 

 

Vojislav Milosevic

 

 

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

Cerka se zalila svom ocu na tezak zivot i rekla kako ne zna vise kako da se suprotstavi zivotnim problemima i teskocama, kako nema vise snage za borbu; jer cim resi jedan problem, vec je pred njom drugi i tezi od prethodnog.
Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vrijeme voda u posudama pocela je da kljuca. U prvi lonac je stavio sargarepu, u drugi jaje, a u treci nekoliko zrna kafe, zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vreme.
Cerka se nije mogla strpeti, jer nije znala sta njen otac tim postupkom zeli reci i dokazati.
Otac je iskljucio sporet, pa je izvadio sargarepu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je cerku i upitao: "Sta vidis?"
- "Vidim sargarepu, jaje i zrno kafe", odgovorila je.
Zatrazio je od nje da opipa sargarepu i osetila je da je sargarepa jako meka i krhka. onda je zatrazio da oguli jaje i videla je da je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomirise kafu, a ona se nasmesila kad je osetila njen bogati miris.
-"Ali sta sve ovo treba da znaci"?, upitala je zacudjeno.
-"Znaj, kceri moja, da su i sargarepa i jaje i kafa prosli kroz isto stanje, boreci se sa istim neprijateljem -'kljucalom vodom', ali se svaki od njih suprotstavio na razlicit nacin.
Sargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omeksala i oslabila u kljucaloj vodi.
Jaje je cuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promenilo iz tecnog u tvrdo stanje.
Dok je kafa sasvim drugacija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - ona je uspela promeniti vodu! A ti??
Da li si sargarepa koja je naizgled jaka, ali, cim naidjes na manje prepreke i teskoce, oslabis i gubis snagu?
Ili si jaje mekog srca koje, kad naidje na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (spoljasnji izgled) se ne menja, ali se menja tvoja unutrasnjost tako da tvoje srce postaje tvrdo, jako i gorko?
Ili si zrno kafe koje izmeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako sto je cini ukusnom i daje joj lep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu cinis boljom, vrednijom, ti teskocu sebi olaksavas tako da ona bude olaksica umesto teskoce i problema, brige i tuge.
Razmisli, kceri moja, kako ces se suociti sa svim problemima i teskocama ovoga sveta??"

Share this post


Link to post
Share on other sites

Svi se mi krckamo na tihoj vatri svakodnevno.... Samo sto nama nema ko da iskljuci vatru,nego je jos pojacavaju...

Edited by Marko BK

Share this post


Link to post
Share on other sites

Lakše je svima da stave patetičan status na fejsbuk, da se svi sažale na njih i da iskomentarišu kako trebaš biti jak i kako ti ne može niko ništa...

U poslednje vreme primećujem da su klinci srednjoškolci mnogo tupavi i da nemaju teme za razgovor međusobno.. Idu šetaju se i dogovaraju se kako da naprave neko s*anje, izađu u grad i ćute, zevaju okolo neobavezno.. Imam neke drugare iz škole koji nisu nikad imali devojku, a imaju po 28 godina...

 

Aj da uzmem za primer navijače... Dva dana pred derbi ceo fejsbuk se podigne i priča o derbiju.. Vidim status na foru mi smo huligani, mi ćemo da polomimo sve i da pobijemo i da silujemo, nešto na tu foru, otvorim profil, a ono klinac, daj bože da je peti razred osnovne... Onda bude derbi, izgubi zvezda i onda zvezdaši krenu sa onom starom "ko je bio šampion sveta pre hiljadu godina"... Da me zvezdaši ne shvate pogrešno, i meni je draže da pobedi zvezda, samo što svoje emocije ne ispoljavam ka tome, pošto sudeći po svemu od toga nemam ništa, ali zašto uvek iznova ta ista priča i tako u krug godinama... I onda sednem sa drugarom koji je zvezdaš i kji je bio na derbiju i koji je vatreni navijač i počnem da slušam priče kako je nosio zastavu na teren pre meča, kako ne sme nikome da kaže da je zastava kod njega, jer ako neko čuje, javiće grobarima i oni će da mu naprave sačekušu i ako izgubi zastavu, bolje da se seli iz države... Pa kako ne sme da uđe u tramvaj gde su grobari par sati posle utakmice... Pa zar su utakmice na to spale, da ideš na utakmicu da bi se tukao sa nekim, valjda si tamo da navijaš za svoj tim!?

Share this post


Link to post
Share on other sites

Još jedna stavka, pošto sada idu mature i sl. pa nešto razmišljam na tu temu.. Kada sam ja završio osnovnu u Trsteničku gimnaziju su upali samo Vukovci, sećam se da smo se čudili kako je jedna drugarica upala, a imala je dve četvorke u osmom razredu... Kada je moja generacija polagala prijemni za srednju, ispod 10 poena iz  srpskog i 10 iz matematike od 20 mogućih nije mogao da se prođe prijemni, a bez ukupno 25-30 poena nisi mogao da upadneš u neki normalan smer u Tehničkoj školi, a pitanja su bila solidno teška, a prošle godine pričam sa drugaricom koja predaje matematiku, kaže pitanja su tipa dobiješ oznake i rečenicu sa praznim poljima i ti trebaš da popuniš ta polja sa tim oznakama, tipa "Milan ima 15___, težak je 65___ a visok 1,70___ i ona kaže da je brdo dece pogrešno odgovorilo na to pitanje, kaže upisivali kako Milan ima 15 km, težak je 65 godina i visok 1,70 kg, a tek da smiriš tu decu je matematika... 

 

Druga stvar, plaćanje brenda... Svet postaje sve gori po ovom pitanju, skoro sam gledao neku emisiju u kojoj čovek koji je stručnjak kaže da najskuplja majica u proizvodnji košta 3 evra i da sve preko toga plaćamo poreze, marže prodavca i ime brenda... Pošto radim sa patikama (većinom su kopije), bilo je puta da imam u ponudi patike koje potpuno isto izgledaju kao i u radnjama.. Ulazio sam u radnju u kojoj sam video istu patiku koju ja plaćam 3.000 dinara iz treće ruke, znači još trojica pre mene zarađuju na njima i uzmem patku u ruke, savijam je, izvadim uložak, ma isti šav, isto sve potpuno, težina, boja, nema razlike ma baš nikakve, cena u radnji 19.000 dinara... Devojci dam jedan par da nosi, spopadne je sestra koja je inače sva u markiranom i ona kao jao što su dobre, pa gde si uzela, koliko si dala, ona joj kaže, a ova napravi "fuj" izraz lica i izjavljuje "jao pa to ti nije original"... Pošto imam dva profila i još jednu fejsbuk fan stranicu samo za prodaju patika, napravim sam "anketu"... Na jednom profilu stavim na iste patike cenu 40€ a na drugom 50€... Dodam par likova koji su me za te patike taj dan pitali i jedan od njih mi naruči patike na profilu sa kog prodajem skuplje i kaže "ma nudio mi neki lik brate za 40, ko zna šta je to", a slika patika ista i na jednom i na drugom profilu... Naravno zaradim pare na njemu i vratim cene na normalu.. 

Share this post


Link to post
Share on other sites

To je apsolutno tacno, vecinom placamo brend, kao i sa automobilima ( Wv, Mercedes i sl.)

Share this post


Link to post
Share on other sites

Jezero usred šume!

 

 

nxObjCQ-300x202.png

 

Negde u dubokim, zelenim šumama planete Euroutopije, stidljivo se skrivalo plavo jezero čija je boja bila toliko lepa i zanosna da je letnje nebo bilo ljubomorno na njega. Činilo se da je jezero u sredini svega, međi planete, međutim predstavljalo je jedini put i granicu između velikog Istoka i još većeg Zapada.

Dobroćudni stanovnici šume su želeli da se u letnjim vrelim danima osveže bar na minut u jezeru, ali to nisu htele zveri. Zveri su čekale zimu, kada bi se jezero zaledilo da bi prešle sa Istoka na Zapad i obrnuto, kako bi širile svoj miris zla i boje ubistva. Boje smrti. Jer, ” ne pada sneg da pokrije breg, već pada sneg da svaka zver pokaže svoj trag.”

Pričalo se da su veliki Čuvari jezera bili toliko čisti u srcu i duši, neiskvareni, plavog i bistrog pogleda, kao i jezero koje su čuvali. Svojom pojavom plašili bi zveri, ali nikada nisu zalazili dublje u šumu da bi brali tuđe plodove,iako su mogli. Njihova snaga i viteška čast ogledala se u svakoj veni na njihovom telu, svakoj bori na njihovim čelima i svakoj pogrbljenoj kičmi njihovih predaka, ali i unuka. Bili su trn u oku zverima, strah i trepet noći, izazivajući strahopoštovanje među ostalim stanovnicima šume.

Govorilo se da im snagu nisu davali tuđi plodovi koje nikada ne bi krali. Snagu bi im davalo nešto božansko, nešto svetlije od njihovog pogleda, nešto što zveri nisu mogle da razumeju. U mitu se spominju samo neka imena, imena onih koji su bili tu kada je jezeru bilo najpotrebnije, slavna imena onih koji su da lisvoju krv i svoje kosti nesebično. Oni koji su utrčali u odaje smrti ne zatvorivši vrata iza sebe.

Ponosno su nosili imena Lazar, Dušan, Stefan, Simeon, Đorđe, Miloš, Milan, Uroš… Nisu dozvolili da se jezero zaledi, nisu dozvolili da u jezero uđu kojekakve bolesti, nisu dozvolili da se u jezero baca đubre koje bi se gomilalo. Dešavalo se da nastupi tako oštra i hladna zima, od kojih vam se lede žile, krv i pogledi. Međutim, uvek bi nakon i najoštrije zime nastupilo leto, a onda bi jezero postalo još veće, dublje, jače, otpornije na još veće i hladnije zime.

Vekovi i vekovi su prolazili i čuvari nisu okolišali. Vodili su fizičku borbu protiv zveri od krvi i mesa, ostavljali kosti u jezeru i ostavljali nešto sveto iza sebe – decu, unuke, praunuke, buduće velike Čuvare jezera. Međutim, kako su prolazile godine, vodila se mnogo jača borba, koju nisi mogao da dodirneš, vidiš ili pak čuješ.

Mogao si samo da je osetiš. Tekla je borba unutar njih, nekad čvrst kameni ponos potkovan temeljima dobrote je počeo da se osipa. Volja za čuvanjem je neprimetno bledela, njihovi pogledi su polako bivali sve tamniji i tamniji, rađala se otrovna ideja i zamisao. Rodilo se ”zašto”. Kobnije od najluđe pošasti i smrti, brže od najzaraznijih virusa, jače od sunca i lukavije od najgorih zveri iz šume.

Rodilo se pitanje, taj znak pitanja koji je počeo da krivi njihovu realnost. Nekad veliki, a sada sve manji, Čuvari su počeli da zapitkuju sami sebe zbog čega oni ostavljaju baš svoje kosti za to jezero? Šta im je dalo to jezero sem sigurnog utočišta? Zašto neko drugi ne bi, naizgled uzalud, ginuo za to jezero, zašto baš oni? Počeli su zaboravljati svoje očeve, svoje očeve očeva, svoju istoriju. Nisu više cenili tlo na kome počiva hiljade i hiljade kostiju njihovog roda. Počeli su primati đavolske usluge. Zbog tmurnog pogleda nisu više uspevali da razaznaju pravu uslugu dobroćudnih životinja iz šume od zverskih otrovnih plodova, koji su vešto bili sakriveni u mirišljavi poklon, čiji je cilj bio jednostavan: zagaditi, ubiti, usmrtiti, oteti.

Nekoliko vekova kasnije, taj proces izumiranja Čuvarskog nacionalnog duha je iščezavao. Čuvari su počeli međusobno da se svađaju, da otimaju teritoriju oko jezera jedni drugima. Neki su počeli čak da ubijaju i svoje najbliže. Bili su naduveni od gordosti u njihovim telima, misleći da su najponosniji, najveći! Dok je zver duboko u šumi čekala, godinama, decenijama, vekovima na pravu priliku. Najzad je došao i taj dan, Čuvari su počeli da prodaju parče po parče zemlje do jezera misleći da ako prodaju malo, neće gubiti mnogo. Nisu bili svesni da prodajom tako naizgled beznačajne zemlje, prodaju sebe, prodaju svoju krv, kost, dušu, razmišljanje, prodaju svoje pretke.

Došla je zima a Čuvari su prodali i svoje kapute! Uzburkana zima je sa sobom donela nalet zverskih uzdaha, koji su bili tako jaki da je cela šuma odjekivala! Kupljeni parčići zemlje su počeli da smrde na greh, na kiselo pokvareno đubre. A takav smrad su poprimili i Čuvari.

Nije bilo dovoljno Čuvarima što su prodali skoro celo jezero, nisu više učili svoje najbliže i svoje potomstvo o veličini jezera, bistrini pogleda njihovih predaka, snazi i upornosti u odbrani tog istog jezera, prodanog jezera. Zveri su toliko nadvladale da su i sitne ljigave životinje počeli zauzimati deove jezera. Ogromne i ogavne, Žabe Pošasti su počele da seju svoju žabokrečinu po jezeru. Zveri su kosti pojedenih životinja bacale u jezero. Čuvari su nesavesno bacali ogromne količine đubreta u jezero, koje je poprimalo zelenu, braon, crnu boju, boju smrti. Sve su bacali, ali su zaboravili da bace najveće đubre u jezero: svoje iskvarene, lenje, trome i bolesne kosti.
Iskrivili su sliku jezera, svojim potomcima su davali iskrivljena imena. Zverska imena.

Veliko plavo jezero ljubavi je postalo smrdljiva bara sa najmanje vode a najviše žabokrečine. Ostala je samo nada, bleđa od sutona, lakša od pera. Magla je prekrila celu baruštinu, čuvari su zaboravili ko su,šta su, gde su, zbog čega žive. Trampili su se za parče tuđeg ploda i tuđe sreće, dajući svoje,nekad iskreno i čisto srce, a sada bolesno.

Hronološki smo došli do kraja priče i do današnjeg datuma, baš tog trenutka i dana kada ja pišem, a kada ti čitaš ovaj tekst.

Strpljivi čitaoče, upitaću te u suzama samo:

” Gde je nestalo i koliko košta ono plavo jezero po imenu Srbija? ”

 

 

 

 

Filip Veljković

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites
“Klaustrofobična komedija” – Dušan Kovačević

 

Sava vadi iz džepa ispresavijan, garav list papira. Vule skida šapku, briše maramicom vrat i potiljak.

SAVA: Ne znam da li je najbolje napisana. Ti vidi pa ako nešto treba da se doda… ili oduzme. Evo.

“Poštovani drugovi Supovci,

Obraćam vam se prijateljskom molbom da mene i moju ženu Kosu uhapsite s početka novembra i u zatvoru zadržite do kraja marta ili aprila, ako zima bude duga i hladna. Ja sam prevremeno penzionisan zbog bolesti kičme, pluća, srca, vena, bubrega i očiju, pa mi je penzija tek tolika ako je ima. Mi smo stariji ljudi, ne bi pravili nikakve guposti da nas hapsite zbog prevara ili krađa, jer smo oduvek pošteno živeli što nas je u ovaj položaj i dovelo. Razmišljali smo šta nosi šest meseci zimskog zatvora ali da bude ljudski i čestito. Ja sam se pitao sa nekim ljudima koji su me odmah posavetovali da na javnom mestu izvređam naše najveće i najistoriskije ljude koji su nam i omogućili da imamo sve ovo što nemamo…”

MILICIONER: Stani… Navodi li on neki konkretan razlog zbog čega upućuju molbu?

SAVA: Navodi:

“Ovo vam pišem zato što me je uplašio slučaj mog prijatelja Steve Čardaka, penzionisanog odžačara, koji je kupio četiri pogrebna sanduka za sebe, ženu, oca i majku, jer je čuo da će sanduci poskupeti 280 posto već sledećeg meseca. Steva te pare nema pa se boji da bi mogao ostati nesahranjen, što bi pravilo ozbiljne probleme porodici i društvu, a on ne bi bio u mogućnosti da pomogne. Poštovani Drugovi Supovci, ako sanduci stvarno poskupe 280 posto ja moram odvajati celu penziju do kraja života za mene i ženu mi Kosu, pod uslovom da nam ne bude mnogo gore nego što nam je već sad. Vi, Drugovi, razmislite pa nas obavestite kad da dođemo na hapšenje da ne bi slali kola i ljude već možemo pešice i znamo gde ste. Za uzvrat ja bih vam čistio furune, peći, kotlarnice i odžake, a Kosa bi kuvala i prala. Ne bi sedeli bambadava već ko čestiti i pošteni ljudi”…

 

MILICIONER: Šta radiš to, Sava?

SAVA: Skupljam stari hleb. Za svinje.

MILICIONER: Držiš svinje?

SAVA: Ne držim, izdržavam ih. Posle prodaje izdržavaju one mene… Tako, izdržavamo se.

MILICIONER: Hm… Mala ti plata, Sava.

SAVA: Mala… Pomažem sina, kćerku, sestru, brata i majku.

MILICIONER: Puno ih je.

SAVA: Nije njih puno, moj Vule, nego je mene malo. Da me ima više, bilo bi mi lakše. A njih, hvala bogu, nikad previše.

MILICIONER: Da… a ja mislio da bacaš đubre, pa se baš obradovao što te vidim.

SAVA: Pre pola godine sam prestao da plaćam komunalno. Kad su me tužili, rekao sam sudiji: Neću da plaćam, jer ja nemam šta da bacim… A malopre se nešto mislim da sam, ipak, pogrešio. Morao bi da im plaćam, ali ne zato što ne bacam, već za ono što uzimam… A tebi je malo krivo što vidiš da skupljam hleb?

MILICIONER: Jeste… I da znaš, ima da ti pomognem… Ima da pređeš da radiš kod mene. Nećeš ti meni da prekopavaš tuđe đubre.

SAVA: Sve zavisi, moj Vule, šta je đubre… Jedan moj komšija, inače baš gospodin čovek, krenuo uoči Nove godine da baci đubre. Lift se zaglavio, a ovi što ga odglavljuju otišli na doček. Kad su ga oslobodili posle dva dana, čovek pojeo sve što je poneo da baci.

MILICIONER: Đubre?

SAVA: Bilo đubre dok nije ogladnio. Sutradan, po zaglavljivanju, počeo da prebira po kesama: ovo još može da se jede, ovo nije đubre, ovo jeste, ovo nije… Prvi dan. Drugi dan sve pojeo. Našli ga s praznim kesama. Još se izvikali na njega: Što si pošao da baciš kad nije bilo za bacanje! Vozaš se iz luksuza! Morao čovek da se izvinjava što je dva dana proveo u liftu i jeo đubre.

MILICIONER: Da… svega ima.

SAVA: A jedan moj komšija, pesnik, kad je čuo ovo, rekao mi je: Znaš, Savo, neko jede đubre u zaglavljenom liftu, a većina u zaglavljenoj državi. Veli, dok nam ne odglave državu, siti ćemo se najesti đubreta.

 

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

Proslost....

 

Kako su komunisti uništili privredu

 

Umesto podgrevanja nostalgije za devedesetim, osamdesetim, sedamdesetim… mora se pošteno reći da je zdrava ekonomija u ovoj državi poslednji put postojala 1930-tih godina

Otpuštanje stotina hiljada radnika posle 2000. godine, uz gašenje domaćih i dovođenje stranih banaka, tzv. tajkunizaciju i ostale procese, kod dela stanovništva dovodi do žala za devedesetim godinama 20. veka.

Taj žal još nije poput onog za osamdesetim, koje se nazivaju i “zlatnim dobom“ domaće industrije. Navodi se podatak da je tada kragujevačka fabrika automobila “Zastava“ imala oko 40.000 radnika, uz jadikovanje za sadašnjih 1.500 koje treba da zaposli “FIAT“.

Ipak, ni nostalgija za osamdesetim nije ništa u poređenju sa onom za sedamdesetim. Tada je bilo možda i preko 100 fabrika sa po preko 10.000 radnika.

Uvek kad vidim ovakve cifre setim se studentskih dana na Ekonomskom fakultetu u Kragujevcu, 1980. i neke. Tada su nam profesori govorili o 40.000 radnika “Zastave“, ali u negativnom kontekstu. Naime, tako velika armija radnika, i to uz pomoć ko zna koliko hiljada zaposlenih u kooperanstkim firmama širom zemlje, uspevala je da proizvede najviše 200.000 automobila godišnje. Kao kontra primer navođena nam je japanska “Tojota“, koja je sa 2.000 radnika u centralnoj fabrici, i sa daleko manjim brojem zaposlenih u kooperantskim firmama, proizvodila dva miliona automobila godišnje.

Prema tome, i “Zastava“, i IMT iz Rakovice, i “14.oktobar“ iz Kruševca, i “Prva petoletka“ iz Trstenika, i niz tih drugih “giganata socijalističkog rada“, zapravo su bili jedna ekonomski užasna pojava. I ne samo ekonomski. Na primer, kao studentski novinari radili smo intervju sa dvojicom radnika “Zastavinog“ OUR-a “Preseraj“, čiji opis sopstvenih radnih mesta je više ličio na horor film nego na fabriku s kraja 20. veka. Tamo je retko ko dočekao starosnu penziju. Ili bi ih isekle prese, ili bi se porazboljevali od udisanja otrovnih isparenja. Gore je bilo samo u susednom OUR-u “Kovačnica“, mada je mnogo trovanja bilo i u OUR-u “Lakirnica“, ili kako se već zvao. Otrova je bilo tako mnogo da se osećao i na gornjim spratovima kragujevačkih solitera.

Zaštita na radu je dakle bila mislena imenica, a na ekologiju niko nije ni pomišljao. Mnoge reke u Srbiji bile su crne (ne figurativno, već doslovno), trujući nemilice stanovništvo preko voća, povrća, mleka…

Uostalom, dovoljno je pogledati bilanse: dvehiljadite, devedesete, osamdesete, sedamdesete… sve je to katastrofa. Zdrava ekonomija u ovoj državi poslednji put je postojala 1930-tih godina. Umesto demagoškog korišćenja nostalgije, svaki plan ekonomskog oporavka kao baznu morao bi da uvaži tu činjenicu.

Na kraju tih 1930-tih kragujevačka “Zastava“ (tj. Vojno-tehnički zavod) imala je 12.000 radnika. Počela je da sklapa i automobile, odnosno džipove, ali to je kasnije skrivano, iz očiglednih razloga. Zapravo, fabrika je sem oružja još od druge polovine 19. veka pravila na stotine proizvoda iz civilnog programa. Na primer, 1890. i neke osvajala je medalje na međunarodnim sajmovima za kvalitetne plugove i pegle na paru.

Ili, danas zvuči neverovatno podatak da je u Srbiji pre 1941. postojalo čak devet fabrika aviona. Neke od njih nastavile su da rade i posle rata i čak je, zahvaljujući starim kadrovima, oboren jedan svetski rekord u brzini letenja. Međutim, socijalistički sistem je neumitno uništavao predratni potencijal. Već od 1960-tih domaći lovci mogli su da služe samo kao glineni golubovi konkurentima iz drugih zemalja. Avio industrija se neumitno gasila. Jednu fabriku aviona, “Ikarus“, komunisti su pretvorili u fabriku autobusa, ali se posle ispostavilo kako nisu sposobni da prave ni autobuse.

Naravno, izlišno je govoriti o razlici između privrede sa avio industrijom i bez nje.

Čuveni vinari Markovići iz Kruševca osvajali su 1930-tih godina medalje za kvalitet konjaka u prestonici njihove postojbine, Parizu. Vino su izvozili u dugim železničkim kompozicijama – cisternama u Italiju i druge zapadne zemlje. Komunisti su Markoviće pohapsili i sve im oduzeli, uvodeći gazdovanje nad njihovom imovinom na svoj način. Ali, sa zapada su počeli da im vraćaju pune cisterne. U pokušaju da vrate predratni kvalitet pića, komunisti šalju svog najboljeg demagoga iz tog kraja u sremskomitrovačku kaznionicu, sa ponudom najstarijem Markoviću, Milutinu: biće pušten na slobodu ako pristane da radi u svojoj bivšoj fabrici za bednu platu. Pristao je, zato što se u Sremskoj Mitrovici svakodnevno umiralo, i radio je kao nekada, ali nije vredelo, jer znanje jednog čoveka malo vredi u naopakom sistemu. Inače, taj najpoznatiji demagog u kruševačkom kraju kasnije se proslavio, napisao je statut Saveza komunista i još niz propagandnih dela (zove se Dobrica Ćosić), dok su Markovići padali u zaborav.

Taj proces odigravao se širom zemlje. Mesto nekada čuvenih familija, koje su generacijama sticale bogatstvo, preko noći su zauzele neke druge osobe.

Ili, da navedem primer najveće privatne fabrike u Kragujevcu, koju sada svi zaju pod imenom “Bojadžića mlin“. I Bojadžiće su pohapsili, postavljajući svoje ljude na čelo firme. Ispostavilo se da je iz oblasti pekarske industrije KPJ u Kragujevcu imala samo jednog pekarskog pomoćnika, i to sa malo iskustva. Njega su postavili za direktora celog ovog kompleksa. (“To je tvoja struka, ti znaš to…“)

U Kragujevcu se nalazila i najveća fabrika hrane na Balkanu, “Stefanović“. Treba li uopšte govoriti o tome šta je bilo sa Stefanovićaima, ko je preuzeo fabriku i kako je ona završila…

Ukratko, komunisti su uništili ekonomiju. Njihova Jugoslavija nije bila sposobna da stvori finalne proizvode za devizna tržišta. Čitavo društvo odjednom je vraćeno natrag za jednu epohu, tako da su se na Zapad opet izvozile sirovine, a sa Zapada su se uvozili gotovi proizvodi. To se na ekonomskim fakultetima uči kao najgori mogući scenario po jednu zemlju, jer se više vrednosti po pravilu stvara u finalizaciji. Takođe, vrednost se uvek preliva od onog koji daje sirovine ka onome koji stvara finalni proizvod. Što znači da se razlika između jednih i drugih stalno povećava i da posle nekog vremena tu više nije reč o vraćanju unazad samo za jednu epohu.

Onih 12.000 radnika uoči aprila 1941. u “Zastavi“ trebalo je da budu maksimum, jer su već od naredne dekade mašine sve više menjale ljudske ruke. Ne mareći za to, komunisti su sistematski osujećivali proces smanjivanja broja radnika, jer se sama suština njihove ideologije zasniva upravo na zloupotrebi termina “radnička klasa“. Na taj način oni ne samo što su promašili celi jedan vek, već nisu uočili da ni u 19. veku radnička klasa nigde nije postala niti većinska, niti avangardna (to su uvek bili obrazovaniji društveni slojevi).

Tako su oni uporno punili fabričke hale, a praznili sela, uništavajući istovremeno i radničku klasu (koja je od prvog dana njihove vladavine imala manja primanja i lošiji društveni status nego pre rata) i seljačku klasu (uprkos razvoju mehanizacije, predratna poljoprivredna proizovdnja dostignuta je tek 1959. godine). To je činjeno sistemski, “makazama cena“, tako što su cene poljoprivrednih proizvoda uvek obarane ispod cena repromaterijala koji se koristi za poljoprivrednu proizvodnju.

I tu je svoje odigrala njihova ideologija, za koju su seljaci bili klasni neprijatelji. “Ne može komunizam pod srpsku šajkaču“, govorio je pisac Danko Popović. Seljaci su najreligiozniji i najmonarhističkiji deo društva, najviše poštuju tradiciju, ekonomski su najamnje zavisni, osećaju se slobodno na svojim imanjima, prilično su naoružani i skloni dizanju buna i ustanaka. Obratno, radnici ne nose šajkače i zbijeni su u ograničenom prostoru ograđenom bodljikavom žicom, gde ih lako kontrolišu i gde im sve, od napredovanja i visine plate do eventualnog dobijanja stana, zavisi od nekog člana KPJ na šefovskom položaju.

Dakle, da je ostala Kraljevina, onih 12.000 radnika u “Zastavi“ ostali bi maksimum, a nova radna mesta, kao i u drugim kapitalističkim zemljama, stvarala bi se gradnjom novih fabrika i uopšte stvaranjem novih kompanija iz raznih oblasti, koje bi zadovoljavale novostvorenu tražnju. Socijalistička Jugoslavija za to nije bila sposobna, pa su radi zadovoljenja te novostvorene tražnje građani ostavili silne milijarde maraka u Trstu, Solunu i Istanbulu.

Štaviše, socijalistička Jugoslavija nije bila sposobna da stvori ni adekvatnu trgovinsku mrežu, koja bi pred domaće potrošače iznela sve te proizvode koje domaća privreda nije bila sposobna da stvori. Tako bi barem deo onih milijardi ostao u zemlji.

Posle svega dve decenije komunisti su toliko razorili zemlju da više nije bilo posla ni na selu, ni u fabrikama, ni u trgovini, niti ma gde, pa su zbog pritiska nezaposlenih 1965. godine bili prinuđeni da otvore granice. Masa stanovništva počela je da napušta Srbiju tražeći posao, mada je uvek u istoriji, i sve do 1941. godine, ekonomska migracija tekla u obratnom smeru – ka Srbiji.

Danas na sceni vidimo ništa drugo do odraz katastrofalne ekonomske politike vođene od 1945. naovamo: uništeni su poljoprivreda, industrija, domaće bankarstvo… Trgovina nije u funkciji podsticanja domaće proizvodnje, niti predstavlja privrednu granu sa dobrim platama za masu zaposlenih, već služi za bogaćanje manjeg broja partijski podobnih osoba. Isti je slučaj i sa privrednim granama nastalim na novim tehnologijama.

Prema tome, mora se početi od 1945. i raditi sve suprotno od onog što se radilo posle te godine. Preduslov je naravno da se najzad sprovede deboljševizacija.

 

 

25. februar 2012.

Miloslav Samardžić

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nuklearni rat je neizbežan!

 

San Diego – Globalistima je taj rat neophodan kako bi ukinuli slobodu u svetu i realizovali do kraja novi svetski poredak.

Globalizacija i novi svetski poredak ulaze u svoju pomahnitalu razobručenu fazu, kada su realne i sve veće opasnosti od izbijanja trećeg svetskog rata, koji su globalisti izgleda davno isplanirali kako bi omogućili konačni trijumf svog dugo sanjanog sveta zla, sveta bez slobode i prava, koji se drugačije ne bi mogao nametnuti čovečanstvu, ma koliki procenat medijski zombiranih i od realnosti odvojenih ljudi uspevao da proizvede u sekundi. Za ovaj rat, u kome će se koristiti ne samo nuklearno već i biološko, hemijsko, kao i elektromagnetno i drugo tajno oružje, treba biti spreman. Gost Geopolitike Džoel Skauzen (Joel Skousen) mnogo je uradio na upućivanju ljudi kako da strateški razmišljaju o ovim opasnostima i šta je neophodno da urade kako bi se osposobili za strateško razmišljanje i delovanje. Skauzen je teoretičar i analitičar politike, specijalista za filozofiju prava i ustavne teorije, a takođe i dizajner visokobezbednih stanova i skloništa. Skauzen je dizajnirao samoodržive kuće najvećeg stepena sigurnosti širom Severne, Centralne i Južne Amerike. Nedavno se pojavilo i treće izdanje Skauzenove knjige Strateška relokacija − Severnoamerički vodič na bezbedna mesta, koja razmatra strategije pripreme za opstanak u situacijama krize, kao i u najekstremnijim situacijama, koja je doživela veliki uspeh u SAD.

Skauzen je bio pilot vojnih vazduhoplovnih snaga SAD tokom rata u Vijetnamu, a potom je osnovao firmu specijalizovanu za projektovanje i izgradnju stanova i skloništa visoke bezbednosti. Tokom osamdesetih bio je na čelu Konzervativnog nacionalnog komiteta u Vašingtonu, a istovremeno i izvršni urednik magazina Conservative Digest. Trenutno je i glavni urednik i izdavač časopisa World Affairs Brief i glavni urednik časopisa Cogitations, specijalizovanog za pitanja zakona i rada vlade SAD. Autor je velikog broja knjiga, među kojima su i Bezbedna kuća – Arhitektura, konstrukcija i izgradnja samodovoljne kuće i skloništa (The Secure Home – Architectural Design, Construction and Remodeling of Self-Sufficient Residences and Retreats); Kako izgraditi sigurno sklonište u kući (How to Implement a High Security Shelter in the Home); Temelji idealne države (Foundations of the Ideal State)…

Vaša knjiga Strateško relociranje izašla je do sada u tri izdanja i mnogi Amerikanci i ljudi širom sveta smatraju je knjigom od najvećeg značaja, budući da je strateško mišljenje ljudi ono koje bi moglo da spase brojne živote danas kada se opasnost od trećeg svetskog rata, koji će, po vašem mišljenju biti nuklearni rat, pokazuje veoma realnom. Kako ste odlučili da napišete ovu knjigu i šta sintagma „strateško relociranje“ zapravo označava?

„Gotovo četrdeset godina radio sam kao arhitekta za projektovanje visokobezbednosnih rezidencija i skloništa u Severnoj i Centralnoj Americi. Tada sam počeo da razvijam svest o tome kakve pretnje postoje, koje oblasti su bezbedne, koje nisu, a kada je došlo do Y2K kompjuterske krize − takozvane milenijumske bube − napisao sam prvo izdanje knjige Strateško relociranje. U Americi je postojala velika zabrinutost ljudi zbog mogućnosti da ostanu bez struje, vode, hrane i bezbednosti i mnogi su razmišljali da napuste gradove radi odlaska na bezbednija mesta. To me je motivisalo da napišem Strateško relociranje. Nisam bio zabrinut u vezi sa krahom društva 2000. godine i verovao sam da će vlada popraviti većinu stvari, kao što i jeste, tako da je došlo samo do pet većih incidenata. Ipak, knjiga je bila veoma popularna i još uvek je. Novo, treće izdanje knjige ima ogroman broj mapa u boji i razlikuje se od prvog izdanja i po tome što se u njoj analizira bezbednosna pozicija zemalja u celom svetu.“

Jedna od najopasnijih situacija sa kojom se čovečanstvo danas suočava je ona koju nazivate realizacijom nezamislivog – nuklearni rat. Mislite da je nuklearni rat neizbežan?

„Da. Globalistima je taj rat neophodan kako bi ukinuli slobodu u svetu i realizovali do kraja novi svetski poredak. Za taj dugoplanirani poredak neophodni su im ratovi, a za ratove − neprijatelji. Moj ujak Kleon Skausen (Skousen, W. Cleon) napisao je knjigu koja je izašla početkom pedesetih godina 20. veka. U toj knjizi detaljno je pokazano kako je američka vlada, zajedno sa raznim bogatim bankarima, dovela komuniste na vlast u Rusiji i podržala Lenjina u Evropi da pobedi belogardejce koji su se borili protiv boljševika. Takođe govori i o tome kako je ta ista garnitura pomogla da se na vlast u Kini dovede Mao Cedung, ne šaljući vojnu pomoć Čang Kaj Šeku. Dokumentovao je i kako su podržali dolazak komunista na Kubu, uskraćujući vojnu pomoć Batisti, i tako dalje.“

Šta je bio cilj uvođenja komunizma? Da li je uništavanje ruske kraljevske porodice Romanov i pravoslavne hrišćanske religije bio jedan od ciljeva koji se želeo postići? Kakvi su bili zaključci koje je izveo vaš ujak Kleon Skauzen?

„To i jeste bio jedan deo procesa – neki od velikih bankara imali su problem sa carem Nikolajem, koji nije prihvatao njihove zahteve o bankama u Rusiji. Ipak, glavni razlog koji je moj ujak video jeste činjenica da je Stejt department bio pun komunista, komunističkih agenata − ljudi koji su tajno radili za komuniste, što je sabotiralo našu spoljnu politiku. Ipak, kasnijih godina je uvideo da su zapravo tada u Stejt departmentu postojali ljudi na višim položajima koji nisu bili komunisti, a koji su komuniste štitili i odbijali da ih uklone sa pozicija koje su zauzimali. On je otkrio da ovi članovi Stejt departmenta nisu bili komunisti već oni koje mi danas zovemo – globalistima. Dakle, globalisti nastavljaju sa realizacijom cilja da unište slobodu u Americi i zamene je globalnom vladom. Da bi im to pošlo za rukom, bili su im, i sada su im potrebni – ratovi. Jedino u stanju jedne tako ekstremne situacije kakva je rat mogu da prisile ljude da načine izbor koji ni u kakvim drugim okolnostima na bi ni uzeli u obzir. I oni su sistematski i planski stvarali neprijatelje SAD kako bi mogli da započnu ratove koji bi im omogućili da na rukovodeće pozicije u zemljama postave ljude koje oni kontrolišu.

Sloboda nikad nije bila cilj ovih operacija kojima je trebalo omogućiti da sistem u tim zemljama funkcioniše kao nešto tek malo bolje od diktature. Igrali su igru stvaranja neprijatelja, a zatim nametanja rešenja koje nikada nije bilo pravo rešenje. To je dugotrajna agenda koja još uvek traje. Tako je Anastasio Somosa zbačen u Nikaragvi od strane američke vlade, koja ga je prevarila dajući mu lažna obećanja da će biti sazvani izbori, a zatim su ga izdali. Izdali su slobodu u Nikaragvi. I nedavni rat protiv Srbije vođen je tako što su globalisti uništavali civilnu infrastrukturu u Srbiji. Ovo je izuzetno važan događaj koji pokazuje metodologiju koju globalisti koriste za postizanje svojih mračnih ciljeva, a jedan od centralnih je pokretanje velikog trećeg svetskog rata, kako bi im pošlo za rukom da Amerikance predaju u ruke militarističke globalne vlade.

U tom cilju oni kontinuirano kreiraju sliku Zapada kao svetskog nasilnika broj jedan; kao nekog ko sistematski i strateški unosi antagonizme na svim nivoima, ko interveniše i okupira zemlje širom sveta. To je najdelotvorniji metod za sejanje mržnje prema Zapadu. Jedan od razloga zbog kojeg NATO nije napadao samo vojne ciljeve u Srbiji već i mostove, TV stanice, bolnice, bio je da srpski narod razbesni i usmeri protiv Zapada. I uspelo im je. Moje je mišljenje da je pad Sovjetskog Saveza predstavljao brižljivo kreiranu obmanu, da su se komunisti samo pritajili u podzemlju i nipošto nisu zaista predali vlast. Gorbačov i Jeljcin bili su njihove lutke na koncu. Nakon onoga što je predstavljeno kao pad komunizma, slobodno tržište i Amerikanci bili su veoma popularni u Rusiji. Uživali su dobrodošlicu i bili su prihvaćeni. No SAD su bombardovale Srbiju pošto su kreirale rat između Srbije i Kosova, falsifikujući srpske napade na Albance na Kosovu, koje su zapravo izvodili marksisti Kosovari, specijalno obučavani u Albaniji, kako bi došli na Kosovo i proganjali Albance na Kosovu, a za to mogli da optuže Srbe. Vi u Srbiji sigurno znate da je ovaj rat Zapad provocirao i izveo, izazvavši ogromnu mržnju slovenskih naroda prema Zapadu. Ne radi se tu ni o kakvoj gluposti; to je urađeno namerno kako bi se Sloveni otrovali mržnjom prema Zapadu i potom veoma lako vratili u „dobre, stare“ dane komunizma pošto Rusija i sovjetska moć očita Zapadu lekciju.

Bombardovanja i okupacije koje se sprovode u ime američkog naroda ne odvijaju se na osnovu volje i želje američkog naroda, već američke vlade, koju u SAD kontrolišu globalisti, kreatori i sprovodioci ove agende zla. Iz istog razloga oni, kontinuiranim intervencijama i okupacijama, okreću i muslimane protiv Zapada. Vlada SAD finansira i kontroliše mnoge terorističke grupe. Primenjuje se neprekidno i doktrina stvaranja konflikata uništavanjem sopstvenog naroda lažnim napadima koje mi zovemo falce flag operacijama. To je istina sa kojom moramo da se suočimo i da naučimo da je prepoznajemo.

Naša vlada je znala za Perl Harbur i podstakla je Japance da napadnu kako bi im taj napad poslužio kao okidač za ulazak u rat; odgovorna je dakle za smrt 300 Amerikanaca koji su u tom napadu poginuli. Jedini način da se objasni rušenje Svetskog trgovinskog centra 11. septembra 2001. godine je da je vlada postavila eksploziv u zgradama. Avioni nisu uništili zgrade, a teroristi nisu mogli da ga postave, budući da im je za taj posao bilo potrebno osamdeset do sto eksperata. To je mogla da učini samo naša vlada. Radi se, dakle, o zloj vladi koja nema nikakvih obzira prema ljudskim životima.

Vlada je nemilosrdna i čak kreira ubistva putem kontrole uma, hipnoze, što je upotrebljeno u slučaju ubistva u školi „Sendi Huk“. Kriminalci ne idu po školama kako bi ubijali ljude. To će uraditi samo onaj koji je pod dejstvom hipnoze, psihotropnih lekova koji menjaju ponašanje ljudi, i ja mislim da je tako realizovan „Sendi Huk“ masakr, a cilj je bio da pomogne ukidanju drugog člana ustava SAD koji obezbeđuje da Amerikanci poseduju oružje. Slična stvar je urađena u Škotskoj kako bi se uvela kontrola oružja u Velikoj Britaniji. Tvrdilo se da je ubica izvršio samoubistvo nakon masakra, ali metak u njegovoj glavi nije odgovarao pištolju koji je bio u njegovoj ruci. Dakle, radi se o sistemu čistog zla spiritualnih dimenzija.“

Realizacija ove agende nije moguća bez trećeg razornog nuklearnog rata. Koliko nas godina, po Vašoj proceni, deli od ovih dešavanja?

„Ta agenda uspostavljanja sveta bez slobode konačno podrazumeva i vođenje svetskog atomskog rata. Ne verujem da će taj rat biti izazvan napadom na Iran. Ne mislim da će se nuklearno oružje koristiti protiv Irana, ali, čak ako bi se i koristilo, Rusi i Kinezi još nisu spremni da napadnu Zapad. Mislim da su osam ili deset godina daleko od toga da budu spremni u vojnom smislu, osobito od stvaranja velike moderne mornarice sposobne za svetski rat… Mislim da se Severna Koreja čuva kao okidač za Treći svetski rat. Neophodno je razumeti razlog zbog kojeg SAD tretiraju Severnu Koreju pasivno i popustljivo u poređenju sa Iranom. Da je, primera radi, Iran pretio Americi da će baciti nuklearnu bombu na SAD, kao što je to bio slučaj sa Severnom Korejom, Iran bi bio bombardovan istog momenta. Međutim, kada Severna Koreja preti da će baciti nuklearnu bombu na Ameriku, mi ništa ne preduzimamo i čak dajemo Severnoj Koreji obećanje da nećemo zahtevati promenu režima, iako je to najtiranskiji režim na svetu. Izjavimo da vojna opcija nije na dnevnom redu, a opet pretimo vojnom akcijom Iranu, koji nam nikad nije pretio. Zašto je najgori neprijatelj zaštićen, a onom ko nas neuporedivo manje iritira pretimo svakodnevno? Razlog je taj što je Severna Koreja marionetska država „crvene“ Kine i ona bi mogla napasti Zapad kako bi izazvala treći svetski rat u vreme kada Rusija i Kina budu bile spremne da vode taj rat.“

Globalizacioni proces dugog trajanja, kojim se uspostavlja novi svetski poredak i svetska vlada, vidite kao realizaciju strategija zla. Kako biste objasnili ovo strateško zlo, sistematsko zlo koje se realizuje na strateške načine? Koja je bazična strategija, polazna tačka zla? Koji su vidljivi i nevidljivi delovi sistema novog svetskog poretka koji radi na realizaciji agende zla?

„To je veoma dobro pitanje. Jedna stvar koju sam razvio u svojoj analizi ove strateške pretnje je nešto što se odvija decenijama i vekovima. Čak i ukoliko pogledamo modernu istoriju komunizma, videćemo da je naša vlada radila na uspostavljanju komunističkih sila. U pitanju je period od najmanje 120 godina. Nijedna pojedinačna zla osoba nije u stanju da održi postojanje takve strateške pretnje, pretnje koja je toliko konzistentna. Eventualno bi mogla da dobije jednog potčinjenog da nastavi njenu viziju, ili dva, tokom najviše, recimo, šezdeset godina. Ali ovo što se događa odvija se generacijama i jedini način da se to objasni jeste da postoji neko sistematsko zlo u svetu, koje ima takvu silu da ljude na zemlji vodi i usmerava, govori im šta da rade.

Ja verujem u Boga i verujem da Bog ima moć da inspiriše ljude da rade dobre stvari. Isto tako verujem da postoje suprotne sile, zle, luciferijanske, satanske, koje usmeravaju jedno dosledno kretanje prema ovom velikom zlu. Prema tome, mislim da u suštini pakt sa đavolom, faustovski pakt, zaista jeste pakt sa ovim zlim silama, i to ne samo za moć, ne samo za vino, žene, luksuz, već je u pitanju pakt u cilju sticanja moći imuniteta. Pod tim podrazumevam da je vladin sistem moći veoma atraktivan za ljude koji su se bavili nelegalnim stvarima; koji su bili korumpirani tokom svojih života, ne samo zbog toga što im je obećan imunitet u ovom životu kontrolisanjem sudova, odsustvom bilo kakvog krivičnog gonjenja, već mislim da su im luciferijanske sile obećale imunitet i posle smrti − da neće morati da se susretnu sa Božjim sudom ako im pomognu u uništavanju dobrote na zemlji. To je moja tačka gledišta, filosofska ili teološka, i to je ono u šta ja verujem.“

Vi, za razliku od brojnih drugih analitičara u svetu, verujete da postoje tri predatorska centra, a ne samo zapadni.

„Radi se o velikoj kontroverzi među onima u SAD koji veruju u „zaveru“ koja stoji iza oduzimanja slobode ljudima. Većina veruje da angloamerički establišment, kao najveći predatorski centar sveta, što globalizam jeste – kontroliše sve druge. Mnogi veruju da oni kontrolišu i Rusiju i Kinu, ali ja ne. Mnogo od onoga u šta veruju zasnovano je na razgovoru koji je Norman Dod (Norman Dodd) vodio sa Rovanom Gajterom (Rowan Gaither), predsednikom fondacije Ford 1954. godine. Norman Dod je u to vreme bio direktor štaba Specijalnog kongresnog komiteta za istragu rada fondacija koje su oslobođene plaćanja poreza (kakve su Rokfelerova, Karnegijeva, Fordova i ostale). Ovaj komitet se često spominje kao Rijs komitet, po njegovom predsedniku, američkom kongresmenu Kerolu Rijsu (Carol Reece). Dod je postavio Gajteru pitanje zbog čega ove fondacije daju pomoć komunističkim zemljama, kakva je Rusija, čime zapravo podržavaju tiraniju Staljina… Gajter je odgovorio da imaju naređenje od američke vlade da pokušaju da formiraju mirnu integraciju komunizma i kapitalizma.

Ali to je bila laž: pravi „zaverenik“ koji pokušava da stvori neprijatelje nikada ne bi rekao kongresnom istraživaču pravi razlog. Dao mu je logični izgovor, kako bi prikrio pravi razlog. I to je tako formulisao: pokušavamo da integrišemo dva konfliktna društva mirnim putem. Ali i komunisti i angloamerički establišment su znali da neće biti mirne integracije. Faktički on je lagao. Zaključak koji su mnogi Amerikanci izvukli iz ovog odgovora je da angloamerički establišment kontroliše Rusiju, te da rata neće biti. No oni se grdno varaju. Postoji razlika između kontrole i pomaganja neprijatelju a da ga ne kontrolišete. Iz „Venona“ transkripata („Venona projekat“ je naziv za dugotrajnu tajnu saradnju obaveštajnih agencija Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva na kriptoanalizi poruka poslatih od obaveštajnih službi Sovjetskog Saveza) vidimo kako lideri u Sovjetskom Savezu kažu: „Nismo mogli da poverujemo da su Amerikanci toliko glupi da su nam dozvolili da se tako lako infiltriramo u njihove redove“.

I, nakon pada Sovjetskog saveza, ljudi uz KGB su razgovarali sa ljudima iz CIA koji su preplavili Evropu i u tim razgovorima nisu propuštali da kažu kako je bilo neverovatno lako prodreti na Zapad. Ono što ljudi iz KGB nisu razumeli bilo je to da je naša vlada pomagala i olakšavala taj prodor kako bi omogućila da Rusi izvedu pripreme za rat, kako bi obezbedili da Rusija stekne veće samopouzdanje i napadne Zapad. Globalistima je neophodno da Rusija napadne Zapad jer ne žele da snose odgovornost za izbijanje rata. No, sa druge strane, infiltracija špijuna KGB omogućila je da Rusi shvate da SAD poseduje veoma naprednu tajnu tehnologiju i veoma opasno tajno oružje, i danas imaju bojazan da postoje neki novi sistemi i da bi mnogo rizikovali ukoliko bi napali Zapad suviše rano. Rusija i Kina su trenutno u privremenom savezu protiv Zapada. Globalisti na Zapadu će pokušati da navedu Rusiju i Kinu da prve napadnu, a nuklearni rat će početi pošto Severna Koreja napadne Južnu Koreju.

Zapad će morati da upotrebi taktičko nuklearno oružje da bi zaustavio ogromnu vojnu silu koju Severna Koreja ima. U pitanju je deset puta veća vojna sila nego što je ima Južna Koreja, zajedno sa trupama SAD na jugu. Kina bi mogla to da iskoristi kao izgovor za upotrebu nuklearnog oružja da bi osujetila „svetskog nasilnika“. Tako će početi treći svetski rat. Mislim da SAD želi da apsorbuje prvi nuklearni napad na vojne ciljeve u SAD, tako da, kada globalisti izađu iz svojih bunkera, posle napada (a izgradili su mnogo dubokih bunkera, i to ne kao zaštitu od terorizma, već od nuklearnog rata), tvrdiće da su ih Rusi i Kinezi prevarili i pozvaće ljude da se priključe militarnoj Ligi za demokratiju novog svetskog poretka, kako bi vodili rat. Tokom ovog rata Kina će napasti i okupirati ceo Daleki istok, počev od Japana do Australije, da bi napravila zaštitnicu ruskom napadu Zapada.

Verujem da će u jednom trenutku tokom rata Zapad napraviti dogovor sa Kinom da napadne Rusiju s leđa. To je ono što predatori rade. To je ono što diktatori rade. Oni izdaju jedni druge na kraju. Mislim da bi Zapad mogao da pobedi u ratu ako bi Kina izdala Rusiju, i korist za Kinu bila bi u tome što bi Rusija bila eliminisana, što je glavni cilj trećeg svetskog rata za globaliste sa Zapada. Nakon toga, postojala bi samo dva predatorska centra. Angloamerički establišment želi da Kina ostane neprijatelj jer bi to opravdalo njihovo istrajavanje u militarizaciji novog svetskog poretka i trajno oduzimanje suvereniteta državama.“

Pređimo sada na strateško relociranje. Kako u perspektivi nuklearnog rata razmišljati strateški? Kakva je pozicija Evrope i sveta danas, iz ugla neophodnog strateškog relociranja? Šta predlažete nama u Srbiji?

„U Evropi je veoma teško pripremiti se za strateško relociranje zbog velike gustine naseljenosti. Knjiga Strateška relokacija je vodič za ljude koji žive na prostoru Severne Amerike. U Evropi je situacija u tom smislu veoma nepovoljna: mnogo ljudi živi u prenaseljenim gradovima, ima veoma mnogo visokih zgrada. U proseku u Evropi živi oko 2.000 stanovnika po kvadratnom kilometru u najvećim gradovima. U takvim uslovima nemoguće je preživeti bez stalnog dotoka hrane, električne energije, vode, tako da, ukoliko ne živite u seoskim sredinama, ne možete obezbediti osnovne životne potrebe. U uslovima krize, rata, nuklearnog udara, udara elektromagnetnog pulsa koji automatski uništava dotok električne energije, u gradovima je nemoguće opstati. Dakle, strateško relociranje podrazumeva napuštanje velikih gradova i gradova uopšte, i odlazak u seoska područja. To u Evropi nije moguće zbog nedostatka zemljišta.“

U Srbiji je suprotna situacija: naše planine, naša sela su ispražnjena i svi su pohrlili u gradove, dakle u garantovanu propast u slučaju globalnog rata. Politika preseljenja bila su snažno podsticana i promovisana u vreme socijalističkog perioda, ali su se nastavila i nakon „demokratskog“ porobljavanja koje je otpočelo 5. oktobra 2000. godine.

„Znate, globalisti, socijalisti i komunisti obožavaju urbanizaciju. Oni žude da sve ljude drže u gradovima kako bi ih lako kontrolisali i gde bi ljudi bili držani kao taoci ekonomske politike, taoci svog posla, taoci snabdevanja hranom. Držani su tu kako ne bi mogli da pobegnu i kako bi bili pioni u rukama svojih vlada. Pošto je u vašoj zemlji dosta praznog seoskog i planinskog prostora, savetujem svima da obavezno napuste gradove i kupe imanje. Dovoljno je posedovati hektar zemlje i mogu biti potpuno ekonomski samostalni, gajiti sopstvenu hranu, nabaviti nekoliko pilića i kozu. Postoje prirodni načini za veoma efikasno korišćenje zemlje. Važno je imati zalihe vode i to je primarna i najvažnija strategija. To je osnova strateškog planiranja. Važno je ne kupovati zemlju blizu saobraćajnica koje će postati kanal za one koji se nisu strateški relocirali. Masa će u panici napuštati gradove i ljudi će se kretati putevima i pljačkati zbog gladi sve što im se nađe na putu. To su Nemci radili kada su Rusi ušli u Nemačku: pljačkali su farme kilometar-dva pored puta, i to se po pravilu dešava u uslovima krize i pometnje. Dakle, nemojte kupovati imanja oko glavnih saobraćajnica, pošto će one biti meta napada mase izbeglica koje će pokuljati iz gradova. Neophodno je izgraditi i sigurnu kuću…

Predlažem da ljudi razviju neformalne mreže sa ljudima prosvetljenog duha koji bi mogli da im pomognu. Istorija nas uči da je neophodno u uslovima krize i progona imati prijatelje koji vas mogu sakriti ili koje vi možete sakriti. Neophodno je biti izuzetno oprezan u današnjem svetu sveopšteg nadzora zato što će u slučaju bilo kakve opasnosti vlade pratiti i nadzirati disidente i sve one koji se ne uklapaju u politiku stada.

Ukoliko budete bili prinuđeni da razmišljate o napuštanju Srbije, savetovao bih vam da idete u Španiju, koja je tradicionalno tačka izlaska za Evropu u svim prethodnim velikim ratovima. Pošto je Španija daleko od Srbije, savetovao bih vam i da razmišljate o odlasku južnije, u Grčku ili Tursku, kako bi se preko Mediterana mogli kretati ka drugim mestima. Ljudi u Americi razmišljaju mnogo o relociranju i mnogi mi se javljaju sa idejom da napuste SAD zbog toga što su globalisti tamo locirani, ljudi su pod neprekidnom su prismotrom, tu su izgrađeni najveći koncentracioni kampovi − FEMA kampovi. Ja sam proučavao međunarodni aspekt relokacije iz svih potrebnih uglova: sa stanovišta ekonomskih sloboda, političkih sloboda: Čile je najbolji u Latinskoj Americi ukoliko želite tamo da migrirate, Urugvaj je sledeći − mala zemlja, ne tako korumpirana kao Argentina, koja je restriktivna na više načina i većina stanovništva živi na obali koja je prenaseljena. Cene su u dolarima, ali u unutrašnjosti zemlje, gde sam živeo nekoliko godina, situacija je mnogo bolja: jeftino vlasništvo, divni ljudi, sasvim drugačije od preskupe, prenaseljene obale. U Africi ne postoji nijedna zemlja koju bih preporučio, Australija bi mogla biti dobar izbor sa stanovišta mogućnosti i ekonomskog prosperiteta, ali i Australija i Novi Zeland su daleko, teško je dobiti prebivalište, a ove zemlje su prodate kineskim interesima. Kanada je druga zemlja koju bih preporučio, posle SAD, koje su na prvom mestu samo zbog toga zbog toga što se tamo naselio najveći broj najobrazovanijih i najslobodoljubivijih ljudi u čitavom svetu. Jedina prednost Kanade nad SAD su ogromna nenaseljena prostranstva: hiljade kvadratnih milja na severu gde je klima surovija, a najbolja mesta za relociranje su na granici Kanade i SAD. Nipošto ne bih preporučio istočnu obalu na kojoj živi 90 odsto Kanađana. Ukoliko se odlučite za SAD, u mojoj knjizi ćete naći veoma precizne i opsežne analize stanja u svim državama. Kolorado treba odmah odbaciti zbog Denvera koji je najveći centar Novog svetskog poretka, tamo je pripremljen najveći koncentracioni kamp, izgrađen je tajni sistem podzemnih bunkera ispod aerodroma, najveća baza crnih helikoptera je tamo locirana, baza Bakli se takođe tamo nalazi. Predsednik Džordž Buš, Voren Bafet (Warren Buffett) i svi izvršni direktori Svetskog trgovinskog centra su se 11. septembra nalazili u vojnoj bazi u Omahi, Nebraska. Eto vam jedan primer šta znači strateški se dobro relocirati, ukoliko raspolažete pravovremenim informacijama.“

Za strateško relociranje potrebno je imati i bezbednu kuću. Vaša osnovna delatnost je gradnja sigurnih kuća i skloništa. Šta podrazumeva bezbedna kuća?

„Sigurna kuća“ je tema koju sam razradio u jednoj mojoj knjizi koja se bavi problemom obezbeđenja kuće koja treba da bude samodovoljna u smislu snabdevanja električnom energijom putem generatora ili solarnih panela, ali mora i da poseduje skrivenu sobu visoke bezbednosti. Mislim da je od velike važnosti obezbediti ove sigurne sobe u svojim domovima ma kolikih dimenzija one bile. Ukoliko se jednog dana morate sakriti od neprijatelja, neophodno je da imate tajnu sobu i tajni izlaz kako biste napustili kuću. Sve ove stvari treba pripremiti unapred jer ljudi su već pod nadzorom i nemoguće je početi sa izgradnjom ako stvari niste počeli da radite na vreme. Opis materijala, tehnika, načini izgradnje i strategija zaštite opisani su detaljno u mojoj knjizi.“

 

 

 

 

Džoel Skauzen

Geopolitika

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

(FOTO/VIDEO) Je li Bostonski maraton odglumljena predstava, pogledajte i prosudite sami!

 

9d420ea9134f51f1b7d6e409defa19a0_L.jpg

Fotografije koje dokazuju da je ozlijeđeni sa Bostonskog Maratona, koji je izgubio obije noge -- sve odglumio !???

Građani Amerike nastavljaju sa svojim istraživanjem eksplozije na Bostonskom maratonu. Ovdje donosimo jednu zanimljivu analizu sa bbmisc.com foruma. Član, koji se naziva Fist-Of-Freedom, piše slijedeće ----

Ovo su stvari koje ne žele da vidimo. Studirao sam na Sveučilištu u Oregonu i diplomirao s EMT-B certifikatom. Liječio sam mnogo ozlijeđenih s unutarnjim i vanjskim krvarenjem, amputacijama i sl., pa govorim iz vlastitog iskustva o tome. Ovo je fotografija, navodno ozlijeđenog u eksploziji, a ustvari glumca koji je odglumio amputaciju.

bosstt3.jpg

Ako izgubiš obije noge, od traume od eksplozije -- pola sve tvoje krvi koju imaš u tijelu iscurit će u minuti kroz butne arterije. Krvarenje je još i gore ako je ozljeda nastala tupim predmetom (kao što su geleri npr), jer tijelo je rastrgano, a ne rezano i tako izlaže još više arterijskog tkiva i krvnih žila. Ljudsko tijelo ima od 5-6 litara krvi. Da se to doista dogodilo, krv bi se vidjela svugdje - čovjek bi bio natopljen krvlju. Također bi došlo do tzv arterijskog šikljanja krvi i tkiva, najvjerojatnije bi povraćao od šoka i bio bijel 'kao krpa', bio u deliriju ili se onesvjestio.

On čak nije ni podvezan kako treba - mjesto loma trebalo bi biti pod snažnim pritiskom ili stegnuto štapom. Nema krvi na tlu, ni po njemu ---- pa to je smješno. Ameterski izvedeno. Nisu se čak ni potrudili da izgleda uvjerljivo.

On je glumac. A kako mu je uspjelo u ovoj zbrci sve to izvesti, vidjet će te na sljedećim fotografijama, 'uzetih' sa videa -- Frame po frame (frejm po frejm, rekli bi u nas)

FRAME 6

bostF6.jpg

Na lijevoj strani vidite čovjeka sa kapuljačom. On skida protetike sa ozlijeđenog (otprije amputiranog) i 'lijepi' lažne rane. Jasno se vidi da rukama nešto radi, točno na mjestu amputacije. Između čovjeka s kapuljačom i glumca, naslonjena je jedna žena , koja je štit za iluzionističku predstavu.

FRAME 8

bostf8.jpg

Sve je spremno. PRIPAZITE OVAJ POKRET -- usred sveg tog kaosa, nekoliko sekundi nakon eksplozije, čovjek s kapuljačom ima vremena staviti sunčane naočale. To je signal da je spreman.

FRAME 9

bostf9.jpg

Ovdje u devetom frejmu, sad sa sunčanim naočalama, čovjek s kapuljačom i žena pogledali su se -- signal da je spreman je primljen.

FRAME 11

bostf11.jpg

U jedanaestom frejmu žena daje signal otvorenom rukom u smjeru prema kojem gledaju oboje -- signalizirajući kamerama da su 'ozlijede spremne'. Glumac podiže lijevu 'amputiranu' nogu ženi iznad ramena. Nema krvi na ženi. Kost je suha, nema krvi ni nozi iznad 'amputacije'. Nema arterijskog šikljanja krvi.

FRAME 14

bostf14.jpg

U ovom kadru žena okreće glavu desno, ali još uvijek drži otvoreni dlan kao signal. Čovjek sa kapuljačom, opet se saginje i zalijeva krvlju nogu i pločnik iza žene. Amputirani glumac sada ima obije noge/ozljede u zraku. Još uvijek nema krvi po nogama, njegova koža ispod ozljede je čista i suha.

FRAME 20

bostf20.jpg

Lažna krv i protetika su na mjestu. Amputirani glumac daje gestu otvorenom rukom, zajedno sa ženom i to je znak kamerama da mogu prići. Sad smo na dvadesetom frejmu i dalje nema ni kapi krvi od dvostruke amputacije nogu. I žena i amputirani glumac su suhi i čisti. Žena je uz to i neozlijeđena. Oboje i dalje drže otvorene dlanove i zajednički signaliziraju. --- PREDSTAVA MOŽE POČETI.

Scena ima i nastavak.

Ovu fotografiju snimila je treća osoba, nekoliko sekundi nakon prve eksplozije. Postoje jasni dokazi i insinuacije što se ovdje vidi (pogotovo nakon što odgledate predhodne frejmove).

bostt9988.jpg

Osoba 1 daje smjernice i putokaze čovjeku 2. To slušaju i žena (3) i čovjek s kapuljačom (4), koji je i postavio amputacije. Valja opaziti opušteno ponašanje ovog s kapuljačom(4), ali i žene (3) - zadovoljni dobro obavljenim poslom. Žena (3) ima rastrganu odjeću od eksplozije, ali ozljeda nema, niti krvi ispod odjeće. U desnom donjem uglu kraj nje možete vidjeti neoznačenu bocu lažne krvi(5).

Pogledajte sad na lijevoj strani - čovjek koji u ruci drži kaubojski šešir (6), samo tamo stoji i ne radi ništa. To je isti onaj koji se pretvara da drži podvez amputiranom glumcu na početnoj fotografiji.

Pogledajte sada u središtu fotografije onu istu crnkinju (7) koju smo upoznali na prethodnom nizu fotografija kao 'štit' i osobu koja daje znak da je posao obavljen. Pokraj nje je žena (8) s crvenom kosom, naslonjena na lakat.

Nju zapamtite i pogledajte sad fotografiju ispod, koja je snimljena nekoliko trenutaka kasnije

Vidite je na novoj fotografiji u potpuno identičnom položaju, samo što je to slikao netko drugi. Iako se radi o istom trenutku ili koji minut kasnije, kao i na predhodnoj fotografiji -- sad više crne žene (7) nema. A amputirani se pojavio --- ali, iako je 'opako' ozlijeđen - svi ga ignoriraju.

Crnkinja (7) koja je štitila postavljanje lažne amputacije i davala signal, sada je na nosilima - pokrivena krvlju i privezana za nosila zbog opasnosti od ozljeda kralježnice.

U pravom medicinskom scenariju, amputirani bi primio medicinsku pomoć istog trena ili bi umro. Činjenica da je žena uklonjena sa scene na nosilima, dok je amputirani ostao na zemlji je ludost. On bi umro zbog izgubljene krvi, prije nego bi bolničari dovršili proceduru pričvršćivanja kralježnice kod žene (7). Da ne spominjemo kako bi gubitak krvi kod amputiranog bio oko 5 litara, što je dovoljno da cijelu scenu poplavi krvlju.

Zato, iz prve ruke, sa puno iskustva na polju trauma ozljeda- tvrdim -- ovo nije istinito. Ovo su glumci. Sve je organizirano.

DODATAK 

Novi video uradak na kojem se vidi kako policajac amputiranom pomaže namjestiti protetike, koje su se 'rasklimale' nakon što su ga provozali 100-200 metara.(video ispod)

 

 

Provozali su ga u kolicima. Čovjeka koji je upravo izgubio obije noge, oni su provozali u sjedećem položaju preko cijele ulice. I najveći laici u medicini mogu pretpostaviti koji bi bio rezultat takve 'akcije'. Usto, za to vrijeme scenom je prošlo, zaustavilo se i otišlo nekoliko ambulatnih vozila (video ispod)

 

 
}

E, sad, je li ovaj vojnik na fotografiji ispod, dotični amputirani - prosudite sami

bost-original.jpg

 

http://beleznica.wordpress.com/2013/04/21/slucaj-boston-skolski-primer-drzavnog-terora/

 

Ljiljana Tatic

 

 

..........................................................................................................................................................................................

 

Senator SAD  Bespilotne letelice treba da lete SAD-om i UBIJAJU BEZ SUĐENJA!

 

 

 

1_paul.jpg

„Ukoliko neko izađe iz trgovine alkoholnim pićima sa oružjem i pedeset ukradenih dolara, svejedno mi je hoće li ga ubiti policajac ili bespilotna letelica“, rekao je senator Paul koji je novim radikalnim stavom šokirao i dojučerašnje protivnike.

Senator Rand Paul, sin kandidata za predsednika Rona Paula i političar koji se proslavio nedavnim filibusterom, doslovno je preko noći promenio mišljenje te se slaže sa postavljanjem bespilotnih letelica na teritoriju SAD-a.

Bostonski napad kao okidač za promenu mišljenja

Iako je višesatnom opstrukcijom tokom imenovanja novog čelnika CIA-e Džona Brenana želeo da ukaže na uvođenje naoružanih bespilotnih letelica u vazdušni prostor SAD-a, očigledno da se Paul iz nekog razloga ekspresno predomislio.

Mišljenje je navodno promenio pod uticajem ‘terorističkog napada tokom Bostonskog maratona’, te je izjavio da ‘nikada nije bio protiv bilo kakve tehnologije koja se upotrebljava prilikom neposrednih pretnji ili aktivnog kriminalnog dela’.

Letelice trebaju ubijati pljačkaše i sitne kriminalce?

„Ukoliko neko izađe iz trgovine alkoholnim pićima sa oružjem i pedeset ukradenih dolara, svejedno mi je hoće li ga ubiti policajac ili bespilotna letelica“, dodao je Paul čime je novim radikalnim stavom šokirao i dojučerašnje protivnike.

Svi su se ogradili od njegovih izjava dodajući kako bi ‘ovakav postupak bez suda i suđenja bio poražavajući’. Niko ne zna kako je moguće da se Paul odjednom počeo zalagati za ovako ekstreman način borbe protiv kriminala kada je donedavno bio izričito protiv bespilotnih letelica.

Pakistan kao uzor

Kritičari su Paulove stavove uporedili s pakistanskom praksom gde američke bespilotne letelice ubijaju s argumentima kako su ‘obaveštajne službe dale indicije o sumnjivom ponašanju’. Na taj način najčešće stradaju deca, bez ičije odgovornosti i transparentnih podataka o broju ubijenih civila.

‘Ukoliko je u toku potraga za ubicom u komšiluku, nisam protiv bespilotnih letelica – jedino ako nadleću nad našim kadama ili dvorištima da bi nas nadzirale’, smatra Paul. Političar se na ovaj način iskompromitirao pre početka većeg angažmana u političkom svetu, smatraju kritičari.

Dopis nije ‘spasio’ stvar

‘Priznanjem da bi ubio osumnjičene za bostonski napad bespilotnim letelicama ukoliko bi za tako nešto imao priliku, Paul je izdao temeljne principe svog govora’, navodi novinar Met Vilstajn u sklopu komentara na Paulov komentar oko bostonskih napada. Kancelarija ovog političara je brzinski reagovala saopštenjem jer je medijski pritisak postao očigledan.

‘Naoružane bespilotne letelice ne smeju biti upotrebljavane u običnim kriminalnim situacijama, trebaju se razmatrati isključivo u vanrednim i smrtonosnim situacijama gde je opasnost stalna i latentna – poput obračuna s teroristima’, kaže dopis.

Kako se pod tim podrazumeva ‘ubijanje kriminalca iz trgovine alkoholom’ Paul nije pojasnio.

 

 

http://www.vestinet.rs/video-2/senator-sad-bespilotne-letelice-treba-da-lete-sad-om-i-ubijaju-bez-sudenja

Share this post


Link to post
Share on other sites

Biznis koji cveta u Americi.

 

 

 

20090617_120-ItemID-136490-lrg_670x0.jpg

 

 

Njujork – Ideja je pre svega ta koja pokreće ljude na akciju i donosi im u nekim slučajevima odlične prihode.

Tako su se neki ljudi u Americi dosetili da iznajmljuju gume sa mogućnošću otkupa, nalik lizingu.

Lanci iznajmljivača guma tako građanima nude naizgled povoljne uslove za najam guma, a potom i njihov otkup. Lanac Rent-N-Roll je jednoj porodici koja nije imala novca da kupi četiri nove gume za svoj Dodž Karavan ponudila da narednih 18 meseci za gume plaćaju 54.60 dolara mesečno, što ukupno iznosi 982 dolara.

Taj iznos je gotovo tri puta veći od cene seta guma u Wal-Martu, ali Don i Florence Kery nisu imali izbora.

Ne platiš li – odnesu ti gume

Problem nastaje ako klijenti nisu u stanju da isplate mesečnu ili nedeljnu ratu – iznajmljivači tada šalju radnike koji skidaju gume sa automobila i za to imaju podršku zakona.

Ipak, biznis cveta, jer ljudi nemaju izbora. „Nisam mogla da rizikujem gubitak posla jer nemam gume, bez obzira koliko me to koštalo“, kazala je Mišel Kolins, prenose agencije.

 

 

 

 

 

http://www.vaseljenska.com/ekonomija/biznis-koji-cveta-u-americi-ali-ga-se-kod-nas-jos-niko-nije-setio/

 

 

 

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


 

 



Info

FLCS Forum koristi tzv. kolačiće (cookies), kako bi korisnicima osigurao funkcionalnost i jednostavnost korišćenja. Daljim pregledom ovog Foruma dajete svoj pristanak za korišćenje "kolačića".

×
×
  • Create New...