Jump to content
FAS Goran
SikterBre

Kuda ide ovaj svet?

Recommended Posts

Mene je iskreno mrzelo do sad da pišem u ovoj temi jer imam mnogo razmišljanja koja idu u različitim smerovima i ne volim mnogo da raspravljam sa ljudima o tome jer uglavnom ulazim u nepotrebne rasprave.

 

Neki moj generalni utisak je da je potpuno poremećen ljudima sistem vrednosti. Niko više ne razlikuje uživanje od prividne lepote, svi će vam se pohvaliti sa 5000 prijatelja na Fejsbuku umesto 3 drugara sa kojima mogu da popiju pivo kad god žele. Nas su 90e upropastile i imam osećaj da je tada krenuo sunovrat našeg društva. Besparica i loš život su nas naterali da uživamo u drugim stvarima, a šta je lepše od golišavih seljančica koje danonoćno skakuću na Pinku,a  u pauzama igraju po stolovima oko lokalnih mafijaša. Lepo kaže Maša Rebić u Sponzorušama: "Pojavio se neki drugi Beograd, odvratan, u kom se čuju zvuci, cigani i bivši zemljoradnici preuzeli su kompletnu brigu o muzičkom obrazovanju omladine novog grada..."

Takođe, većina ljudi želi da izgleda kao kriminalci iz 90ih, vole da se šišaju na ćelavo, upašu trenerke do grudi i sve mrko gledaju. Svi su nervozni, većina i bez nekog posebnog razloga, a posebno na one koji to ne zaslužuju.

Većina ljudi mojih godina misli da sve silom može da se reši. Svaki dan gledam nekog kako iskače nervozno iz kola i dere se na čoveka iza jer mu je blicnuo, svirnuo ili nešto opsovao. Sve bahatiji postajemo bez razloga. 

Niko ni ne vidi da postajemo robovi. Radi se po 12 sati dnevno, ako i nađete posao. Posle nađete posao za nekih 300e i radite po ceo dan. Ništa lepo niti posebno, ali opet morate biti srećni jer je i to više od onog što 60% Srbije ima. 
Postajemo kunići za eksperimente. Istraživanja se vrše na sve moguće načine kao i praćenja. Oni koji imaju Facebook videli su već da sve što su ikada potražili na Guglu uskoro ih sačeka na njihovom profilu kao reklama.

Država je još gora. Taj sjajni BusPlus kome smo se svi tako radovali je u stvari jedna velika misterija koja je pokrenuta ko zna zbog čega. Ne znam da li ste upoznati sa činjenicom da je ceo proces prikupljanja podataka obavljala privatna firma. Svi imamo personalizovane kartice. Sve je umreženo. U vreme kada je bilo potrebno kucati se svaki put kad uđete u bus, ta privatna firma je mogla da prati vaše kretanje online, a imaju i vašu adresu, godine, mesto rođenja i sve ostalo. Da li je nekom palo na pamet da može tako da bude pokraden kada se vidi da je na drugom kraju grada? 

Još jedna zanimljiva stvar je da isti ti BusPlus aparati imaju mmc karticu pozadi od 8gb. Takođe, isti rade i bez nje tako da sigurno nije namenjena za skladištenje softvera. Sad samo dolazi na red pitanje ko je skupljao te podatke i zašto. Poverenik je to pokušao da otkrije, ali sve je zataškano i prekinuto je konstantno praćenje ljudi.

Imam gomilu ovakvih primera koje bih mogao da navedem, ali verujem da sam već udavio sa pričom.

 

 

Što se pomenutih parada tiče nemam nšta protiv gej populacije. Svako radi ono šta želi u slobodno vreme i niko to ne može da mu zabrani.Samo treba znati gde je i šta neukusno da se radi. Po meni je jako nekulturno i da se dečko i devojka do'vate po sred klupice dok ljudi prolaze, a dva dečaka ili dve devojčice( :) ) je svakako mnogo gore. Kod kuće stvarno neka rad ešta im volja. Ali kakvo crno paradiranje? Zašto? Po meni niko ne treba da organizuje paradu za takve stvari. Ni gej populacija, pedofili, nekrofili, travestiti, heteroseksualci, ljudi sa šizofrenijom i ostali..

I kad smo se već dotakli teme podržavam gej brakove, ali ne i usvajanje dece. Opet ista priča, neka radi svako šta hoće u svojoj kući, ali treba misliti na mladi um koga treba  da odgoje dva oca ili dve majke. po meni to nije zdravo ni za jedno dete.

Share this post


Link to post
Share on other sites

cxca12502.jpg

http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2013&mm=04&dd=02&nav_category=78&nav_id=701298

 

Udruzenje koje propagira sporazumni(???) seks sa decom,koja "nisu dovoljno zrela da odluce o tome"! Jel to taj divni,napredni zapad i njihovi zakoni koji stite decu? Retoricko pitanje,bez zelje da ulazim u dalju raspravu,jer nema svrhe. Sutra cemo i ovo morati da prihvatamo kao normalno i da se "prilagodjavamo" i morace da nas bude sramota ako nam je to gnusno i placacemo kazne jer smo protiv parade koju ce organizovati.

Share this post


Link to post
Share on other sites

 Taj sjajni BusPlus kome smo se svi tako radovali je u stvari jedna velika misterija koja je pokrenuta ko zna zbog čega. Ne znam da li ste upoznati sa činjenicom da je ceo proces prikupljanja podataka obavljala privatna firma. Svi imamo personalizovane kartice. Sve je umreženo. U vreme kada je bilo potrebno kucati se svaki put kad uđete u bus, ta privatna firma je mogla da prati vaše kretanje online, a imaju i vašu adresu, godine, mesto rođenja i sve ostalo. Da li je nekom palo na pamet da može tako da bude pokraden kada se vidi da je na drugom kraju grada? 

Još jedna zanimljiva stvar je da isti ti BusPlus aparati imaju mmc karticu pozadi od 8gb. Takođe, isti rade i bez nje tako da sigurno nije namenjena za skladištenje softvera. Sad samo dolazi na red pitanje ko je skupljao te podatke i zašto. Poverenik je to pokušao da otkrije, ali sve je zataškano i prekinuto je konstantno praćenje ljudi.

Imam gomilu ovakvih primera koje bih mogao da navedem, ali verujem da sam već udavio sa pričom.

 

 

 

Ajoj kako si me podsetio na Iliju Čvorovića. "sada ce početi da me posećuju njegovi poštari, njegovi prosjaci..."  :laughing: . Mislim, izvinjavam se, ozbiljna je tema, ali baš me nasmeja

Share this post


Link to post
Share on other sites

Kontrola i praćenje se odvijaju otkad postoji nešto što bi se moglo nazvati državom. A kao pre busplusa nisu znali gde je ko i kuda se ko kreće? I na kraju, da li je zaista moguće da nemate ništa pametnije i radosnije da radite od ovog jalovog tupljenja?

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ovo za BusPlus nije moja izmišljotina nego je već bila velika frka pre nekog vremena oko toga i šta se desilo sa podacima.

 

@Zvukoljub nije problem u obradi podataka od strane države. Oni u neku ruku i imaju pravo to da rade, ali nikako i privatna firma, nebitno čime se bavila. Pogledaj svoj ugovor i vidi sa kim si ga potpisao i da li si negde pristao na obradu podataka od strane trećeg lica.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Od srebrnjaka do novog doba  (treci deo)

 

 

Trilateralna komisija formirana je 1973. godine i njen je nastanak “povezan sa jačanjem suparništva između upravljačke elite Zapada i rastuće ekonomske moći Japana… Posle razmatranja na Savetu za inostrane odnose, svetska zavera donosi odluku o stvaranju organizacije koja bi bilansirala interese raznih grupa judeo-masonske elite sveta. U vezi s ovom odlukom, Dejvid Rokfeler je naložio poljskom Jevrejinu Zbignjevu Bžežinjskom da formira strukturu nove organizacije, koja bi objedinila najviše političke i poslovne lidere Zapada”; pošto je ispunio ,zadatak, on je postao i ideolog novog svetskog poretka. U svom programskom članku od 3. marta 1975. u Njujork magazinu, Bžežinjski je, kao “masonski konspirator”, obrazložio “nužnost liderstva svetske zavere koja će, preko Međunarodnog monetarnog fonda i Svetske banke, delovati na ekonomiju planete. »Moramo izgraditi mehanizam globalnog planiranja i dugoročne preraspodele u korist Zapadnog sveta«. Upravo je ovo usmerenje postalo glavno u delatnosti Trilateralne komisije…. Zakulisne odluke koje su donosili članovi Trilateralne komisije postale su svojevrstan zakon za političare svih zapadnih zemalja”, a svoju moć ta je komisija pokazala već na samom početku delovanja ističući kandidaturu i obezbeđujući izbor Džejmsa Erla-Džimija Kartera (1924) za predsednika SAD (od 1977. do 1981). Prema rečima Barija  Morisa Goldvotera (1909-1998), američkog senatora iz Arizone, Trilateralna komisija Dejvida Rokfelera jeste »najnovija međunarodna kabala«, mehanizam da se političari SAD podrede interesima međunarodnih bankara”. Sedište Trilateralne komisije nalazi se u Karnegijevoj fondaciji, gde su i sedišta Saveta za inostrane odnose i Bilderberškog kluba (O. Platonov, Isto, 136-138).

Svetski forum, kao i sve slične organizacije o kojima ovde govorimo, osnovan je po nalogu judeo-masonske elite, najpre kao “Fond Gorbačova” (1992), da bi tri godine kasnije bio preimenovan u Svetski forum. “Odluka o formiranju tog Fonda donesena je na zasedanju Saveta za inostrane odnose”, a prethodilo joj je formiranje “specijalne organizacije koja bi služila kao pokriće za podrivačku politiku SAD na teritoriji bivših republika SSSR-a. Ova organizacija je dobila naziv Međunarodna asocijacija za inostranu politiku i registrovana je od strane Agencije SAD za međunarodni razvoj kao privatna neprofitabilna ustanova »koja doprinosi prelazu na demokratiju i tržište bivših sovjetskih republika«… Preko ove »asocijacije« Ministarstvo odbrane SAD je, svojim vojnim avionima, uputilo u Rusiju iz skladišta Pentagona proizvode, medikamente, odeću i uniforme koji su bili rashodovani”, a zahvaljujući činjenici da ti transporti nisu bili kontrolisani, sa njima su prebačeni i mnogi špijuni i specijalna tehnika. Fond Gorbačova nikao je “na osnovu personala te iste Međunarodne asocijacije za inostranu politiku”, a kasnija Gorbačovljeva (Mihail Sergejevič Gorbačov, rođen 1931) putovanja po svetu i brojna njegova predavanja pred “probranom publikom” bacila su novu svetlost na njegovu ulogu u razaranju Rusije: posle pada SSSR, “svet stupa u novu etapu razvoja. Razaranje Ruske civilizacije označilo je pobedu nove globalne civilizacije. Događa se zamena stare paradigme razvoja novom”. Zanimljivo je, pri tom, da je Gorbačov te reči izgovorio u Fultonu, u onom istom Vestminsterskom koledžu u kome je 1946. godine Vinston Leonard Spenser Čerčil (1874-1965) objavio krstaški pohod protiv Rusije.

Uz mnoge druge “zasluge” Gorbačova i njegovog Fonda za procese globalizacije mogla bi se ovde pomenuti i zamisao, kao nužnost, da se formira međunarodna organizacija koja će pod svoju kontrolu staviti sve religije sveta – nazvana Organizacija ujedinjenih religija, ali i “plan za uspostavljanje globalne kontrole nad čovečanstvom” (pod maskom »Projekta globalne bezbednosti«), čime se “predviđa snažno jačanje vlasti nadnacionalnih međunarodnih organizacija, a pre svega NATO-a”. Na tome se zasniva i Gorbačovljeva ideja o konsenzusu između buduće Svetske vlade i nacionalnih država, kojima predlaže da odustanu od svog suvereniteta u korist međunarodnih zakona; bili bi to potpuno novi zakoni, formulisani  u “grupi svetskih lidera”, odnosno “globalnom trustu mozgova” ili “Savetu mudraca” od 100 ljudi, a koji bi svim stanovnicima Zemlje diktirali “zajednička verovanja, vrednosti, standarde, način života”.

Na tu bi se “mudrost” moglo gledati baš kao i na ideju koju je francuski predsednik Fransoa Moris Adrijen Mari Miteran (1916-1996), socijalista po političkom opredeljenju, formulisao na početku jugoslovenske krize, prvih dana jula 1991. godine, i svojim evropskim saveznicima predložio da razmisle o uvođenju naddržavnih i nadnacionalnih “novih evropskih pravnih normi” za regulisanje eventualnih sporova. Miteranov predlog označio je rađanje novih međunarodnih odnosa zasnovanih na potpunom odsustvu međunarodnog prava, a jugoslovenska zbivanja ocenjena su u Francuskoj kao izazov novom svetskom poretku. Priznajući da tom izazovu još nema valjanog odgovora, Evropa se upustila u nesrazmerno masovan angažman, ponajviše iz sopstvenog podozrenja da bi jugoslovensko nacionalističko i manjinsko iskustvo moglo poslužiti kao fitilj sličnim pojavama u mnogim evropskim državama.

U osnovi, prerastanje Fonda Gorbačova i Međunarodne asocijacije za inostranu politiku u Svetski forum svelo se na formiranje nove mondijalističke strukture kojom “svetska zavera kao da legalizuje ideju jedinstvene Svetske države i Svetske vlade… Na prvoj konferenciji Svetskog foruma, koja je održana u septembru 1995. godine u San Francisku (SAD), učestvovali su mnogi predstavnici Saveta za inostrane odnose, Bilderberg grupe, Trilateralne komisije kao i članovi mnogih masonskih loža. Simbolično je to što je zasedanje Svetskog foruma održavano u velikoj konferencijskoj sali glavnog masonskog templa Kalifornije” (O. Platonov, Isto, 138-148).

Formiranjem Svetske vlade i globalnim upravljanjem bavila se takozvana Strateška inicijativa Svetskog foruma, usmerena na “obezbeđenje uslova za parazitsko egzistiranje judeo-masonske civilizacije na račun prirodnih resursa celog čovečanstva” i na “gušenje otpora zemalja Trećeg sveta koje ne žele da prihvate takav svetski poredak”. Izričući “najbolje želje” u vezi s razoružanjem, članovi Svetskog foruma imali su u vidu “jednostrano razoružavanje armija onih vlada  koje ne žele da se potčine diktatu SAD i drugih zapadnih zemalja. Iznet je predlog da se preko OUN sprovede međunarodni zakon o zabrani prodaje oružja i strateških komponenti onim zemljama u kojima se »narušavaju prava čoveka« ili se na vlasti nalaze »diktatorski režimi». Rabin Hercberg, bivši vice-predsedavajući Svetskog jevrejskog kongresa, nastupio je sa inicijativom »Povelja ljudskih dužnosti«, koja se, u suštini, svodi na poklonjenje kosmopolitskim vrednostima Zapadnog sveta, odnosno na negiranje hrišćanskih osnova i patriotizma.

Opšta duhovna kriza čovečanstva na Svetskom forumu 1996. godine nije razmatrana kao rušenje hrišćanske civilizacije od strane judeo-masonskog sveta, već kao suprotstavljanje većeg dela čovečanstva pokušajima da mu se nametnu kosmopolitske vrednosti i drugačiji način života. U saopštenjima filozofa religije S. Kina, M. Palmera i… predstavnika svetske zavere D. Hamburga, zapadni sistem vrednosti, zasnovan, pre svega, na judejskoj kulturi, postavljen je kao jedina referentna tačka za celo čovečanstvo, a svako suprotstavljanje tome kao zastareli, reakcionarni pogled na život” (O. Platonov, Isto, 144-145).

Sve to imajući u vidu, Lorens Iglberger (1930-2011), američki diplomata, ambasador SAD u Jugoslaviji od 1970. do 1980 (kažu: držao je stranu Srbiji u vreme dok se Jugoslavija raspadala, zbog čega su ga neki zvali Lorens od Srbije), američki državni sekretar od 8. decembra 1992. do 19. januara 1993. godine, vrlo je jednostavno objasnio američkom Kongresu da će se novi svetski poredak bazirati na “nekoj vrsti novog izuma u sprovođenju diplomatije”: drugi će plaćati troškove intervencija SAD u održavanju reda (Noam Čomski, Kontrolisana demokratija, Podgorica 1999, 20). U jednoj svojoj studiji Dragoš Kalajić veli da “ekonomski i privredni interesi SAD iziskuju novi svetski rat kao idealno sredstvo za razrešenje brojnih, sve većih problema: od recesije do depresije, preko hroničnog zaostajanja za Japanom i Nemačkom u svetskoj areni trgovine, do već hiperboličnih razmera budžetskog deficita i opšte zaduženosti, te ugroženosti hegemonije dolara… Istoriju SAD (u 20. veku – IP) karakteriše sramna jednačina: rat jednako prosperitet”.

Rat jednako prosperitet

Makar koliko se govorilo da je Prvi svetski rat izbio zbog atentata na austrougarskog prestolonaslednika Franju Ferdinanda (28. juna 1914. u Sarajevu), treba znati da su moćni svetski bankari taj sukob isplanirali znatno ranije. Tako je, recimo, još 1909. godine Norman Dad, kao direktor Komiteta američkog Predstavničkog doma za ispitivanje fondacija izuzetih od poreza, sa svojim Komitetom, po dobijenom zadatku, istraživao koncept Karnegijevog fonda za međunarodni mir, a rezultat te istrage bio je sledeći: “Poverenici Fondacije bavili su se samo jednim pitanjem: da li postoje sredstva efikasnija od rata, ukoliko se želi da se promeni život čitavog naroda”. Komitet je o tome raspravljao godinu dana i zaključio da Amerika treba da uđe u jedan “dobar evropski rat”. Pripreme za to počele su kada je 25. oktobra 1911. Čerčil bio postavljen za prvog lorda Admiraliteta u Engleskoj, a u Americi kada je ubrzo potom Tomas Vudrou Vilson (1856-1924), predsednik SAD od 1913. do 1921. godine, imenovao Frenklina Delanoa Ruzvelta (1882-1945, američki predsednik od 1932. do smrti) za ministra mornarice; u rat se ušlo kad se već mogao naslutiti njegov kraj, a vidljivi razlog koji je Vilsona (i američki narod) ubedio da treba ratovati, bilo je nemačko potapanje engleske lađe “Luzitanija” (7. maja 1915), sa oko 1.100 putnika i američkim tovarom od šest miliona šaržera municije, namenjenim za prodaju Engleskoj i Francuskoj, “da bi im se pomoglo u ratu protiv Nemačke”. Taj događaj bio je samo epizoda u pripremi Sjedinjenih Američkih Država da se silovitije uključe u evropske događaje, a pravi razlozi za to uskoro su počeli da bivaju izvesniji: Vilson je 1916. prvi put predložio osnivanje Lige naroda kao “potrebu sveta za jednom svetskom vladom koja će sprečavati da se ovakvi ratovi ponavljaju u budućnosti”. Pod pritiskom masonske elite i njenog kapitala, Vilson je 6. aprila 1917. objavio da se Amerika nalazi u ratu “za okončanje svih ratova” i “za osiguranje razvoja demokratije u svetu”.

Rat je potrajao još godinu i po, a okončan je mirovnim pregovorima u kojima je vodeću ulogu sebi pribavio predsednik Vilson. Sa tim u vezi zanimljiv je i podatak da se u nemačkoj delegaciji tom prilikom nalazio i Maks Vartburg (1867-1946), bankar koji je Lenjinu, Vladimiru Iljiču (1870-1924) obezbedio povratak iz Švajcarske u Rusiju “preko ratom rastrzane nemačke teritorije” i (kakve li “slučajnosti”!) – brat američkog “pregovarača” Paula Morica Vartburga (1868-1932), takođe bankara. Uza sve to, Maks Vartburg bio je na Versajskoj konferenciji ne samo “glavni pregovarač” za nemačke finansije, već je tamo bio prisutan i kao čovek koji se nalazio “na čelu nemačkog sistema špijunaže” (Ralf Eperson, Nevidljiva ruka: Uvod u istoriju zavere, Beograd 1999, 119. i 296).

I iz Prvog svetskog rata, kao i ostalih ratova koje je američka politika pokretala i u kojima je njena vojna sila učestvovala – privreda i ekonomija SAD izlazile su spektakularno i spasonosno obogaćene, a skoro redovno im je prethodila duboka kriza. Prema istraživanjima dr Martina A. Larsona (1897-1994), koji je skoro ceo svoj naučni vek proveo studirajući sistem američkih federalnih rezervi, Amerika je u svojoj Revoluciji (nazvanoj još i Rat za nezavisnost) zaradila 75 miliona dolara; u ratu 1812-1814. godine 125 miliona; u Građanskom ratu 3 milijarde; u Prvom svetskom ratu 30 milijardi; u Drugom svetskom ratu “cifre su vrtoglave i mere se bilionima dolara”; po našem računanju, radi se o milijardama, a dr Larson još objašnjava da američki bankari u svojim ratovima kradu svoje građane, a u ratovima na drugim stranama kradu ostale.

U potrazi za novim ratom

Pred Prvi svetski rat, na primer, Sjedinjene Američke Države bile su veliki dužnik evropskih ekonomskih sila i, nadasve, internacionale finansijskog kapitala, a dolar, zbog posledica secesionističkog rata, nije bio čvrsta valuta. Francuska i Velika Britanija, zbog rata i odgovarajućih blokada, bile su prinuđene da iz SAD uvoze naoružanje i prehrambene proizvode pod ucenjivačkim uslovima, što je opustošilo njihove rezerve zlata i trezore čvrste valute, i pretvorilo ih, konačno, u dužnike. U posleratnom periodu, odšteta koju je dobijala Francuske od Nemačke, prema odredbama Versajskog ugovra, nije bila dovoljna za oporavak, jer je proatlantska politika Pariza ogromna sredstva ulagala u održanje »sanitarnog kordona« između Nemačke i Rusije (Rumunija, Čehoslovačka i Poljska), te između Nemačke i Bliskog istoka (Jugoslavija). Prema priznanju slobodnih zidara Jugoslavije, ona je bila stvorena kao »odbrambeni bedem protiv najezde germanske, zapreka stvaranja obruča germanskog svjetskog gospodstva«. Što se tiče američkog odnosa prema “ruskom kordonu”, valja reći da je bezbednost SAD bila “u opasnosti” već 1917. godine, tako da je intervencija u Rusiji opravdavana potrebom da se spreče revolucionisanje ruskog društva i najavljene promene društvenog uređenja (Noam Čomski, Kontrolisana demokratija, Podgorica 1999, 32).

Suočena s novom i neuporedivo dramatičnijom ekonomskom krizom, tridesetih godina, američka oligarhija je ponovo spas potražila u ratnohučkačkoj politici, podstičući novi svetski rat. “Tradiciji evropske politike i diplomatije, u znaku traganja za ravnotežom sila – predsednik Ruzvelt i njegovi evrofobski saradnici suprotstavili su agresivnu politiku, koja je ciljala ne samo da zatomi procese stvaranja samodovoljnih geoekonomskih zona koprosperiteta u Evropi i Pacifiku već i da svim nacijama sveta nametne apsolutnu dominaciju američke pseudoimperije. To je bio osnovni cilj Ruzveltovog Velikog projekta (Great Design), koji je otvoreno nalagao svođenje svih nacija i odgovarajućih država na status američkog protektorata. Poretku pseudoimperijalnih i mondijalističkih ambicija pripada Ruzveltov plan – iz 1935. godine – kojim je evropskim državama nalagano stvaranje kolektivnog sistema nesigurnosti i razoružanja do 1945. godine. Tim planom, Nemačkoj je nametnuta drastična alternativa: ili pokoravanje američkom diktatu i hegemoniji – ili suočavanje s ekonomskom blokadom. Bila je to samo jedna u nizu provokacija, sve do pokolja pripadnika nemačkih manjina u Čehoslovačkoj i Poljskoj, koje su podsticale Nemačku na ratnu opciju” (Dragoš Kalajić, Na braniku Evrope, protiv novog svetskog poretka, Vojno delo 1-2/93, Beograd 1993, 82).

(Nastaviće se…)

______________________

Napomena:
Kada je početkom 1997. godine potpuno uobličena struktura upravljanja Svetskim forumom, u njoj se našlo upravo 100 ljudi, među kojima su dominirali „predstavnici svetske zavere, a pre svega Saveta za inostrane poslove, što nije ostavljalo sumnje da je reč o mondijalističkom karakteru i zadacima ove organizacije. To potvrđuje i sastav sponzora Svetskog foruma, među kojima su takve globalne masonske strukture kao što su Fond Rokfeler, Fond Karnegi, Fond za globalno društvo, Fond Natan Kamings, televizijska kompanija Si-en-en, a, takođe, i korporacije čiji čelnici ulaze u sastav svetske zavere.

 

 

 

Ilija Petrović

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ovo za BusPlus nije moja izmišljotina nego je već bila velika frka pre nekog vremena oko toga i šta se desilo sa podacima.

 

@Zvukoljub nije problem u obradi podataka od strane države. Oni u neku ruku i imaju pravo to da rade, ali nikako i privatna firma, nebitno čime se bavila. Pogledaj svoj ugovor i vidi sa kim si ga potpisao i da li si negde pristao na obradu podataka od strane trećeg lica.

Nemam busplus ali znam o čemu govoriš. Svejedno, koja je suštinska razlika u tome ko vrši prikupljanje i obradu podataka? Kao, ovako je to skandal a kad to radi država, e onda može? Ne vidim razliku, pogotovo u današnje doba partokorpokratije i parapsihopatologije. A oni koji ne mogu to da podnesu, isto kao i oni koji neprestano kukaju na sopstveno materijalno stanje, ne treba da pišu srceparajuće žalopojke po forumima već da dejstvuju.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Razlika je u tome što ako država prikuplja zna se (valjda) gde idu ti podaci i zbog čega ih baš za tebe kao osobu skupljaju i to bi trebalo da se radi samo u posebnim slučajevima. Npr, neko iz države, tj policija ili vba ima pravo da te špijunira i ugrozi ti privatnost ukoliko utvrde da si opasnost po državu.

Sa druge strane, nijedna privatna firma ne sme da ti ugrožava privatnost bez tvog izričitog odobrenja. A sa onim sistemom kucanja kartica su svi radnici tih firmi na tacni imali podatke svakog građanina Bg-a kako se kreće. 

Ja nisam kukao, a ni ne smeta mi jer imam personalizovanu karticu, ali nikad je nisam otkucao, ali bilo je dosta ljudi koji su uradili "nešto" po tom pitanju. Naravno, da nismo banana republika ti ljudi koji su podigli tužbe bi dobili i odštete, a kod nas je dotična firma obećala da neće više to da radi i da će sav materijal biti izbrisan.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Države su danas privatne firme, dakle opet dođe na isto.

 

Nisam mislio da ti konkretno kukaš, to se odnosilo na gomile ljudi koje gledam oko sebe svakodnevno, koji samo kukaju a taman posla da mrdnu dupe i pokušaju da nešto promene.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Oko tog pracenja, ne znam zasto se upste neko buni a svi sa sobom vukljaju (dobrovoljno) idealan uredjaj za pracenje. Mobilni telefon. Pogotovu sada u smart eri cak ti ni provajder mobilne telefonije ne treba, a jos imaju zgodno i GPS. Ma milina. Ako vec hocemo o pracenju to je veci problem.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Godina je sve više - prijatelja sve manje.

Prijatelji se gube tako što ih ukradu žene (poslednji put smo ih videli na momackoj veceri), krade ih posao, kradu ih godine, vreme, krade ih smrt, kradu ih neke druge, strane zemlje, kradu ih nam njihova deca, njihovo ime u novinama, njihovo lice na televiziji, kradu ih nam naše reci o njima koje su culi od trecih prijatelja. Održavamo panicno neka klimava prijateljstva, krijuci sopstvenu slabost i strah da ostanemo sami. Najveci broj naših prijateljstava su neka vrsta bednog sporazuma sa savešcu, bekstvo od samoce.

Kako samo zavidim prijateljstvima starim pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja, mirenja sa greškama, pristajanja na slabost; koliko lukavstva da se godinama krade vreme od posla, od ambicija, od porodice i poslepodnevnog sna - koliko mnogo razumevanja da se održi ta slabašna, krhka biljka prijateljstva izmedu dva starca što se duže od jednog ljudskog veka nalaze u "Mažestiku", u podne, posle svih dobrih i loših godina!

Zanimljivo, za kraj nekog prijateljstva uvek okrivljujemo druge, nikad sebe. Retko ko od nas pomisli za sebe da ima možda tešku narav ili sklonost ka novim prijateljstvima. Što se mene tice, stari prijatelji su mi prave dragocenosti u životu. Naravno, kao i ostali, sklapam nova poznanstva ali više od svega cuvam prijateljstva sa onima koji me pamte dok sam još imao tamnu kosu i bio sklon ludorijama.

Momo Kapor

Share this post


Link to post
Share on other sites

Danas ce biti lepo svima onima koji ne traže mnogo.

Tata mu puca od zdravlja, elegancije i uspeha. Mama mu je takode divna, progresivna i aktivna. Njemu nije bilo nimalo teško da postane narkoman i probisvet.

Pre nego što krenete da tražite srecu, proverite - možda ste vec srecni. Sreca je mala, obicna i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide.

Mi mnogo volimo da imamo, ali ne umemo da živimo od onoga što imamo. Ništa što imamo ne može nas uciniti toliko srecnim koliko nas može uciniti nesrecnim ono što nemamo.

Mi smo mrve na Zemlji. Zemlja je mrva u kosmosu. To se može razumeti i prihvatiti sve dok vas ne zaboli zub, mrvine mrve mrva.

Roditelji se zaprepaste kad cuju da im se deca drogiraju. Ne mogu da veruju. Kad su ih poslednji put videli, nisu se drogirala.

Kad cujemo da neko nije ostvario ono što je želeo, uvek prvo pomislimo da je želeo ono što nije mogao ostvariti. Pocetak svake srece je u srecnom izboru želja.

Uvek je bolje tamo nego ovde i uvek je lepše ono nego ovo. Nemamo srece sa onim što imamo i što jesmo. Našu srecu uživaju drugi a da to možda i ne znaju.

Šta nam vredi to što imamo ono što drugi nemaju kad oni sve to više vole od nas.

Nema više normalnih. Svi smo manje-više ludi. Neki kradu kao ludi, neki žderu kao ludi, neki piju kao ludi, a neki rade kao ludi, i oni su najludi od svih.

Lepo je živeti lepo, a nije loše ni živeti ružno jer i od toga ima gore.

Neki ljudi su pametni samo toliko da žive skromno i lepo. Za nešto više, vece i komplikovanije, oni pameti nemaju.

Da li ste zadovoljni današnjim jutrom ili mislite da bi i ono moglo biti lepše i toplije? Sem nas, ništa nije toliko dobro da ne bi moglo biti bolje.

Na stablu sujete cvetaju infarkti.

Cuvajte srce! Srce ne strada ni od rada, ni od zdrave ljudske muke i nevolje, vec od samoljublja i povredene sujete. Za srce nema težeg napora nego kad se mnogo bavimo sobom.

Jednom od naših nesrecnih sugradana nije najpre valjao PE-KA-BE. Zatim se žalio na PE-TE-TE. Pa mu se pokvario U-KA-TE. Kad su ga pregledali, utvrdili su da mu nije u redu ni E-KA-GE.

Malo para kvari telo a mnogo para kvari dušu. Covek je na velikoj muci. U cemu da cuva dušu ako pokvari telo? Šta da cuva u zdravom telu ako ostane bez duše?

Ko nema u glavi ima u nogama, ko nema u nogama ima u banci, ko nema u banci ima nešto u Grockoj, ko nema ni u Grockoj - naci ce mu se nešto u mokraci. Niko baš nije da nema nigde i ništa.

Covek nije savršen. U slucaju male nužde još i može da potrci. A u slucaju velike, kad bi bilo najpotrebnije, to je rizicno i skoro nemoguce.

Cinjenica je da cemo svi umreti. Medutim pitanje je - šta cemo dotle raditi. Jer ko zna kada ce to biti.

Ko ne zna šta mu je, neka pogleda gde mu je. Pa ako ga nade - to mu je!

Rodio se novi dan. Probudio se ceo Beograd da ga vidi. Cestitajte jedni drugima. Radovali ste se i manjim uspesima.

Možda je ipak bolje da budete debeli. Blaži je rastvor svake muke, nevolje i kiseline kad se sipa u telo od sto kilograma nego u telo od pedeset kilograma.

Mnogi ljudi žive skromno i spokojno. Ne uznemirava ih to što drugi žive mnogo bolje. I oni su mogli živeti bolje ali ih je bilo sramota.

Došla su druga vremena. Dece je sve manje, a pasa sve više... Psi su uglavnom rasni, a deca su naša, domaca i divlja.

Kako postati srecan ili bar spokojan? Pitajte one koji ispred samousluga piju pivo. Oni najviše na to lice.

Ko ima problema, neka digne ruku. I neka je drži tako sve dok mu ne utrne. Kad spusti ruku, bice mu mnogo lakše.

Dobri i tihi ljudi imaju tajne želje koje ostvaruju na neki, za nas nevidljiv nacin. Ne zavidimo im na željama, jer su naše vece, ali im zavidimo na sreci.

Ne sekirajte se jer to škodi zdravlju. A ako vec ne možete, nemojte se bar sekirati zbog toga što ne možete da se ne sekirate, jer je to onda još gore.

To nije dobro ni pravedno - neko je i mlad i zdrav a neko je i star i bolestan. Tako je, istina, bilo i kad smo mi bili mladi, ali bi bar danas moglo biti drukcije.

Ko ume da se raduje, ima cemu da se raduje. Radost je privilegija onih koji skromno misle o sebi a lepo o životu.

Ne znamo kako ce se sve ovo završiti. Mi stariji cemo se nekako izvuci, jer necemo biti tu.

Zadatak egzaktnih nauka je da produže ljudski vek. Od filozofa ce se tražiti da objasne zašto.

Zdravi su samo oni koji još ne znaju da su bolesni.

Kad nam nije lako ovako, kako bi nam tek bilo da zaista znamo kako nam je.

Da li znate šta je besplatno? Samo ono što je najvece, najlepše i najvažnije.

Mladi bi hteli ono što stari imaju. Stari bi voleli ono što mladi mogu. Medutim, ne može se i jedno i drugo. Prvo cete samo moci a onda cete samo imati.

Nema vece podrške životu od nevolje. Zato, po našem mišljenju, ne treba ukidati nevolju, sem tamo gde je neophodno. Može doci vreme kad cemo se grabiti za nevolje. Zato, ne birajte mnogo. Svaka nevolja je dobra da coveka ovako ili onako zabavi, razonodi i unapredi.

Male penzije, to nije dobro a vrlo je skupo. Sa malim penzijama ne može se mnogo ni jesti, ni piti, ni pušiti, što samo produžava život penzionera u nedogled.

 

 

Dušan Radovic

(1922-1984)
 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ja bi rekao pocetna tacka, nego...

 

Od srebrnjaka do novog doba  (cetvrti, poslednji deo)

 

 

 

 

Ćar iz Drugog svetskog mira

Iz Drugog svetskog rata, koji je Evropi naneo ogromne ljudske i materijalne gubitke, Sjedinjene Američke Države izvukle su neprocenjiv kapital, od neprikosnovene političke, ekonomske i vojne dominacije do hegemonije dolara, koja omogućava sticanje roba, dobara i usluga ostalog sveta pukom emisijom papirnatih pseudovrednosti bez ikakvog pokrića. (Uistinu, Sjedinjene Države mogle bi najveći deo svetske ekonomije, one koja svoja plaćanja svodi na dolare, uništiti u jednom trenutku: zamenom svoje valute, određivanjem nekog proizvoljnog kursa i odlukom da za jedno izuzetno kratko vreme omogući zamenu dolarskih novčanica u opticaju). “Sada je ta vampirska eksploatacija posredstvom dolarske hegemonije poprimila kritične razmere, jer je odnos između monetarne mase (uglavnom dolarskog određenja) i raspoloživih dobara na tržištima sveta oko dvadeset pet prema jedan… Samo veštačka skupoća novca i paranovca, te mučno održavana solidarnost monetarnih sila, odlažu sudnji dan svođenja računa i zadržavaju tu monetarnu masu da se ne sruči na konkretna dobra, sa posledicom po svet katastrofalnog i nesagledivog vrtloga inflacije. Ta sve veća pretnja monetarne mase poseban je pokretač osvajačkih sila »novog svetskog poretka«. U njemu američka plutokratija vidi mogućnost za večno izbegavanje ispunjenja dužničkih obaveza, preuzetih emisijama dolara, lišenih svakog pokrića.

Na osnovu navedenog, razumljiva su prva dva od deset neophodnih uslova za uništenje nacionalnih suvereniteta koje je formulisao američki ekonomist i diplomata Ričard Njutn Gardner (1927) u svom radu Trnovit put u Svetski poredak (1974). Prema Gardneru, prvo je »neophodno sprovesti reformu celokupnog međunarodnog monetarnog sistema kroz oživljavanje Međunarodnog monetarnog fonda, koji bi trebalo da diktira svako osnivanje internacionalnih rezervi, kao i da ima moć uticaja na ekonomske odluke svih državnih inostranih vlada… u pogledu sprovođenja monetarne i fiskalne politike«. Drugi uslov: »Neophodno je iz temelja reformisati sve spoljnotrgovinske odnose… Time će ekonomija svake zemlje biti pod strogim internacionalnim nadzorom«.

Dakle, može se zaključiti da nam i istorijsko iskustvo ukazuje na suštinski uzrok ratnohuškačke američke plutokratije, sada i ovde, koji počiva u demoniji parazitske ekonomije”(Dr. Kalajić, Isto, 82-83).

Ona nešto ranije pomenuta Bušova “mirovna poruka” mogla je biti javni poziv da se, na osnovu još uvek javno nedefinisanih načela, “gradi nova celina odnosa u svetu”. Pri tome, samo ona sintagma o ostvarenju “epohe dugog mira” na izvestan način ukazuje na mogući interes svih država i njihovog stanovništva. Takođe, vrlo je obećavajuća i ideja o zaštiti slobode i ljudskog dostojanstva, mada se ona ponajviše tiče etičkog sadržaja. “U oba slučaja, uporedo, data su dalekosežna obećanja, uz upotrebu… opštih mesta, što omogućava lak uticaj na prosečnog čoveka sadašnjice. To su, ujedno, i osnove za iznošenje predloga o praktičnim odnosima »novog partnerstva među narodima«. Saglasno Vilsonovoj tvrdnji s početka 1918. da je rat zastareo i civilizacijski neprihvatljiv kao varvarski čin, sada se tvrdi da je došao pravi istorijski trenutak za odlučno nastojanje da se stvori svet mira. Organizacija UN, nakon što se »oslobodila hladnoratovske pat-situacije«, ima dužnost da, saglasno »viziji svojih otaca – graditelja«, učini da se konačno odstrani rat i dalekosežno unapredi saradnja između država i naroda, ali i zaštite prava čoveka. Sjedinjene Američke Države, kao jedina preostala supersila u sadašnjem multipolarnom svetu konflikata, sama sebe zadužuje zadatkom predvodnika u građenju nove epohe. Pri tome se poziva na načela na kojima je izgrađena OUN, od koje očekuje da u istom pravcu povede svoje članice” (A. Mitrović, Navedeni rad, 28-29).

Buš, dakle, nudi politički koncept demokratske parlamentarne države, kapitalističke privrede i civilizacije utemeljene na ostvarenim naučnim, tehnološkim i tehničkim otkrićima. Njegov predlog zasnovan je na istim onim principima koje je svojevremeno (8. januara 1918) postavio Vudrou Vilson u svom manifestu poznatom kao Četrnaest tačaka, i potom ih (14. avgusta 1941), ponovili Čerčil i Ruzvelt u Atlantskoj povelji:

- narodi imaju pravo na samoopredeljenje;

- suverenitet svake države je neprikosnoven;

- isključen je rat kao sredstvo spoljne politike;

- svako nasilje je neprihvatljivo;

- sva prava čoveka moraju biti zaštićena.

Pogled unapred

Ali, u međuvremenu, bilo je tu  i nešto što su američki Državni departman (ministarstvo spoljnih poslova) i Savet za međunarodne odnose predvideli kao “Veliku oblast”, koja bi “podržavala” američku privredu. “Velika oblast bi obuhvatala Zapadnu hemisferu, Zapadnu Evropu, Daleki istok, zemlje bivše Britanske Imperije, najveće izvore energije na Bliskom istoku (koji prelaze u američke ruke nakon isterivanja… Francuske i Britanije), ostale nerazvijene zemlje, a, po mogućnosti, i ceo svet” (Noam Čomski, Šta to [ u stvari]  hoće Amerika, Beograd 1994, 16).

Razloge za tu podršku obrazložio je 1948. Džordž Frost Kenan (1904-2005), od maja do septembra 1952. američki ambasador u Moskvi pa od 1961. do 1963. godineu Beogradu, šef strateškog tima u Državnom departmanu i, barem po definiciji, tada vodeći pacifista: “Mi imamo oko 50% svetskog bogatstva, a samo 6,3% stanovništva… U ovakvoj situaciji, ne možemo izbeći zavist i prezir drugih. Naš najveći zadatak u narednom periodu je da osmislimo oblik odnosa koji će nam omogućiti da zadržimo ovu nesrazmernu poziciju. Da bismo to ostvarili, moramo se osloboditi svih sentimentalnosti i sanjarenja i svu pažnju usredsrediti na neposredne ciljeve Amerike… Trebalo bi prestati raspravljati o nejasnim i… nestvarnim ciljevima poput ljudskih prava, poboljšanja životnog standarda i demokratizacije. Uskoro ćemo morati nastupiti neposredno s pozicije sile. Stoga, što nam takve idealističke parole manje smetaju, to bolje” (N. Čomski, Isto, 15).

Kad je već tako bilo, mora se razumeti zbog čega Kenan objašnjava američkim ambasadorima u zemljama Latinske Amerike da glavni zadatak američke spoljne politike mora biti “zaštita naših sirovina” (u konkretnom slučaju: u latinoameričkim zemljama) i, sa tim u vezi, borba “protiv praznoverja” koje se tamo širi i koje kazuje “da je vlast neposredno odgovorna za blagostanje naroda”. Za Amerikance, to je praznoverje isto što i komunizam, te Kenan nudi sredstva kojima se praznoverje mora suzbiti: “Krajnji odgovor bi mogao biti neprijatan, ali… se ne smemo dvoumiti da li da se koristimo nasiljem lokalnih policijskih vlasti. To nije sramota pošto su komunisti u osnovi izdajnici… Bolje je imati jak režim na vlasti nego neku demokratsku vlast koja je popustljiva, opuštena i infiltrirana komunistima” (N. Čomski, Isto, 15).

Sa takvom logikom Kenan nije bio originalan, jer je i tridesetak godina pre njega predsednik Vilson, “veliki apostol samoopredeljenja”, poručivao da Sjedinjene Države svuda “gledaju svoje interese”; nije to bilo samo na reči, on je napao Dominikansku Republiku i Haiti, “gde su njegovi ratnici rušili i ubijali, uništili politički sistem, učvrstili vlast američkih kompanija i pripremili teren za buduće iskvarene i nemilosrdne diktatorske režime” (N. Čomski, Isto, 16). Docnije, u našem vremenu, iskustva sa sopstvenom podrškom diktatorskim režimima nisu Amerikancima smetala da demokratiju, u svom političkom novogovoru, predstave kao “suprotnost prema diktaturi” (Die Enzyklopedie Brockhaus V tom, 20. izdanje, Leipzig/Meinheim 1996, 209).

Još za vreme Drugog svetskog rata, 1942, Ruzvelt je za generalnog guvernera francuske Severne Afrike postavio jednog od vodećih nacističkih saradnika, a nešto kasnije (krajem jula 1943), po Čerčilovom savetu, oslobođenu južnu Italiju da lisu na upravu diktatorskom režimu fašističkog ratnog heroja maršala Pjetra Badolja (1871-1956), čoveka koji je početkom decembra 1918. godine, u svojstvu zamenika načelnika italijanske vrhovne komande, svojoj vladi podneo memorandum o razbijanju tek proglašenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, naglašavajući da su uslovi za unutrašnje sukobe izvanredni i da ih samo treba aktivirati “svim mogućim sredstvima”. Ratnog zločinca Klausa Barbija (1913-1991), SS oficira i šefa Gestapoa u Lionu, zvanog i “lionski mesar”, oni su uposlili da špijunira pripadnike francuskog pokreta otpora, koje su američki oslobodioci proganjali zbog navodno počinjenog nasilja tokom rata. “Pošto su Sjedinjene Države nastavljale posao koji su nacisti prestali da rade, bilo je sasvim logično da se zaposle specijalisti u gušenju pokreta otpora. Kasnije, kad je u Evropi postalo teško ili nemoguće sačuvati ove korisne momke, oni su vaskrsli u SAD ili u Latinskoj Americi, često uz pomoć Vatikana i fašističkih sveštenika” (N. Čomski, Isto, 18-20).

Prekomerno nasilje

Kako je to primetio jedan od analitičara američkog demokratskog iskustva, “da bi uspostavili i održali svoje »pravo« na eksploataciju drugih naroda, Amerikanci regularno pribegavaju ekstremnim formama nasilja, a prvenstveno vojnog. Za svega nekoliko decenija od Drugog svetskog rata, SAD su učinile toliko ratnih zločina protiv čovečanstva da samo zbog njih američki sistem zaslužuje Nirnberški proces, a njena administracija – sudbinu Hitlerovih zločinaca”. I, dalje, kaže isti taj analitičar, “u pravnom smislu postoje veoma čvrste osnove da se sudi svakom američkom predsedniku od drugog svetskog rata naovamo. Svi oni su lično bili teški ratni zločinci ili su posredno učestvovali u ratnim zločinima” (N. Čomski, Isto, 55. i 31).

 Godine 1982. osamsto američkih marinaca intervenisalo je u Libanu, ostavljajući iza sebe “masovne žrtve”. Naredne godine  desila se vojna intervencija na Granadu, a pobijeno je na stotine građana. Godine 1986, pri podmuklom napadu na Libiju bombardovani su Tripolis i Bengazi, a žrtve su i ovoga puta bile mnogobrojne. Godine 1991. izvedena je ogromna vojna akcija protiv Iraka, u kojoj je, dejstvom oko 45.000 izvanredno opremljenih američkih vojnika, ubijeno najmanje 150.000 ljudi; namerno su bombardovani civilni ciljevi, ne bi li se na taj način zaplašilo lokalno stanovništvo. Potom je, 1992-1993. godine, došlo do agresije na Somaliju; i tako dalje. “Ali, ovo su samo otvorene agresije. A koliko su godina SAD vodile neobjavljeni rat protiv Salvadora, Gvatemale, Kube, Nikaragve, Avganistana, Irana, ulažući ogromna sredstva za podršku marionetskim proameričkim režimima ili pobunjenicima koje je Amerika pripremala, a koji su ustali protiv vlada koje nisu priznavale američku dominaciju u tim regionima. Honduras su SAD preobrazile u vojni placdarm za borbu protiv Salvadora i Nikaragve (N. Čomski, Isto, 56-57).

Direktnom intervencijom ili uz potporu SAD obarane su i zabranjivane demokratske vlade u Grčkoj, na Filipinima, u Iranu, u Gvatemali, u Brazilu, u Čileu, u Salvadoru, i drugde. Zemlje Latinske Amerike uvek su smatrane “američkim zabranom”, te se može smatrati normalnim što su je njeni zvaničnici zvali “naša mala oblast u susedstvu, koja nikad nikom nije smetala” (N. Čomski, Isto, 27). Ona nije, ali zato nije smetalo Amerikancima da im pomažu; studija jednog vodećeg američkog stručnjaka za ljudska prava pokazuje da je “najveći deo američke pomoći išao onim latinoameričkim vladama koje svoje građane podvrgavaju mučenju. Pomoć nema nikakve veze s tim koliko je ona nekoj zemlji potrebna, već s tim koliko je vlast spremna da služi interesima bogatih i privilegovanih” (N. Čomski, Isto, 29).

U metodologiji američkog intervencionizma, odnosno terora (koji je toliko duboko urezan u američki nacionalni karakter, da je Džon Kvinsi Adams – 1767-1848 -, američki diplomata i predsednik, 1818. godine hvalio “izuzetnu efikasnost” terora nad Indijancima i Crncima na Floridi), prvi korak jeste upotreba policije. “Policija je jako važna zato što ona može veoma rano otkriti nezadovoljne i eliminisati ih, pre nego što se javi potreba za »glavnim hirurškim zahvatom«. Kad glavni hirurški zahvat postane neophodan”, onda se Amerika odlučuje da upotrebi vojsku; to je drugi korak. “Amerika uvek pokušava da uspostavi vezu sa vojskama u stranim zemljama, zato što je vojska jedan od načina da se zbace vlade koje se otmu kontroli”. Na taj način su pripremljeni vojni pučevi u Čileu 1973. i u Indoneziji 1965. godine (N. Čomski, Isto, 30).

Tehnologija

Na drugoj strani, u zemljama koje su već “uspele” da potpadnu pod američki uticaj, “vojni režimi obično nastoje da izazovu ekonomski krah, često sledeći recepte svojih američkih savetnika, a onda odluče da probleme predaju civilnim vlastima da ih one rešavaju. Direktna vojna vlast nije više potrebna pošto nova sredstva postaju dostupna – na primer, kontrola se vrši preko Međunarodnog monetarnog fonda koji… kreditira nerazvijene zemlje, uglavnom novcem industrijskih sila. U zamenu za kredite, MMF nameće »liberalizaciju«: privredu otvorenu inostranom mešanju i kontroli, veliko smanjenje društvenih usluga i programa, itd. Ove mere stavljaju vlast sve čvršće u ruke najbogatijih slojeva i stranih investitora (»stabilnost«) i utvrđuju klasično dvoslojno društvo nerazvijenog sveta – jedan sloj su superbogati (uz određen broj prilično dobrostojećih ljudi koji im služi), a drugi čini ogromna masa osiromašenih, napaćenih ljudi” (N. Čomski, Isto, 31), društvo koje je stanovništvu savremene Srbiji “odnekud” vrlo poznato. Za utehu, krediti Međunarodnog monetarnog fonda u mnogo čemu nalik su onom američkom Maršalovom planu kojim su između 1948. i 1951. zapadnoevropske zemlje dobile 12 milijardi dolara pomoći i kredita, koji su, opet, bili iskorišćeni tako što je njima, primera radi, 1949. godine kupljena trećina američkog izvoza u Evropu (N. Čomski, Isto, 18). I vrlo nalik kreditima koje Srbija dobija početkom 21. veka, s obavezom da ih iskoristi tako što će prihvatiti američke savetnike za razne poslove, dobro ih plaćati tim istim novcem i obezbeđivati im skup smeštaj u Srbiji; razume se, kredit će se vraćati sredstvima države Srbije.

Nešto je grublja forma koja se primenjuje prema državama nezainteresovanim za međunarodne kredite, kao što je to bio slučaj, na primer, sa Libijom, koju je, po američkoj oceni, trebalo uvesti u demokratiju. Tako se i moglo desiti da posle “naručene” pobune Libijci izgube povlastice koje nijedan drugi narod na svetu nije imao:

- struja je bila besplatna;

- krediti su bili beskamatni;

- među osnovnim pravima bilo je pravo svakog Libijca da ima kuću;

- obrazovanje i lečenje bili su besplatni, a ako neko nije u Libiji mogao naći medicinsku ustanovu za lečenje ili obrazovnu za dalje školovanje, vlada mu je plaćala da svoje potrebe ostvari u inostranstvu, s tim što mu je, pored novca za lečenje ili obrazovanje, isplaćivano još i 2.300 dolara mesečno za smeštaj i kola;

- deo zarade od prodaje nafte direktno se prebacivao na račune libijskih građana;

- ukoliko je neki Libijac hteo da se bavi zemljom, dobijao je zemlju, kuću, opremu, seme i stoku da bi otpočeo sa poslom;

- onome ko posle završenog školovanja nije mogao da nađe posao, država je isplaćivala prosečnu platu u njegovoj profesiji sve dok se ne zaposli;

- i tako dalje.

Na sam kraj ove priče o Novom dobu, poznatom i kao New Age, lepo će stati misao koju je profesor Neil Bjukenen izrekao u jednom svom komentaru za londonski časopis Ekonomist:

 “Velike nacije prestaju to da budu kad počnu da se mešaju u ratove koji ih se ne tiču”.

Potpisnik ovih redova neskromno je uzeo sebi za pravo da tu misao malo redefiniše i kaže da velike nacije prestaju da to budu čim počnu da iz pozadine, nevidljivo za javnost, izazivaju ratove koji bi ih se ticali!

(Kraj, a mozda i nije.)

 

Ilija Petrović

 

 

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

izmedju ostalog ... kome trebaju virtelna jaja, sta sad vise necemo da farbamo jaja za Vaskrs, nego cemo da ih crtamo preko aplikacija, i za slavu ce verovatno domacin da nam posalje po komad prasetine preko neke aplikacije i sve tako redom ... idemo polako na put bez povratka!!!

 

http://www.kurir-info.rs/uskrs-napravite-virtuelno-jaje-i-posaljite-ga-clanak-774671

 

nadam se da nije problem sto je link ka novinama 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pozvao bih se na dokumentarni film jednog našeg mladog, sjajnog čoveka. Borisa Malagurskog.

Weight of chains iliti Težina lanaca. http://www.imdb.com/title/tt1789083/

Lepim, zabavnim i prostim jezikom je objašnjeno gde smo bili i kuda idemo.

Na kraju filma on daje zaključak sa kojim se lično slažem.

Poenta je da se odupremo lošim stvarima današnjice koje nam se nameću...

Evo ja npr. ne gledam televizor, ne čitam dnevne i žute novine, nemam Facebook niti Twitter, nemam Android telefon sa hiljadu aplikacija, između ostalog i ovu za farbanje virtuelnih jaja.

Računar i IT koristim uglavnom u edukativne i korisne svrhe. Tu i tamo pogledam po neku šalu ili glupost, kad me Youtube navede :). Mobilni, na žalost, moram. Zbog posla.

Da nije priča po lokalnim kafićima, ne bih ni znao da uopšte postoji i da je u toku Farma ili Veliki brat...

Još davno sam se zgrozio na neobrazovane, nekulturne i nepismene pojave kojima je dodeljena izvesna pažnja na raznoraznim ružičastim TV kanalima. Predpostavljam da su zastupljeni u medijima jer ih narod traži, u suprotnom ne bi niko ni znao da postoje. Ono što bih ja sa takvim pojavama uradio, na žalost, nije moguće, jer sam u manjini. Zbog toga sam se lepo isključio iz svega što mi smeta i smatram da je loše... dok se neko ili nešto ne promeni.

Edited by lalic1709

Share this post


Link to post
Share on other sites

Narodu se od malih nogu servira određeni trend koji formira dalji ukus. Manjina uspeva da se odupre mainstreamu, većina ne. Ukus koji je formiran 90tih sad kulminira (propast u školstvu), odraslo se, i to je potpuno očekivano. Osakaćeni ljudi završavaju fakultete, a ne znaju da pomnože 2 trocifrena broja.

Jedino što bih ja uveo je izgnanstvo iz zemlje za zločin protiv kulture. Naravno, može da se ostane, ali onda sleduje dobrovoljni rad do kraja života u nekoj korektivnoj ustanovi.

Tapatalk HD

Share this post


Link to post
Share on other sites

znaci zaostali smo ti i ja :D ... doduse ja malo napredujem u odnosu na tebe jer ima profil na fejsu, salu na stranu nije problem imati sve to, problem je koristiti na pravi nacin, doci do potrebnih podataka, slika ili bilo cega, a ne preterivati i svaki svoj korak objaviti na fb, sta koga bole usi gde ja pijem kafu, gde sam rucao i gde cu veceras, gledam fb profil jednog kluba u Smederevu, svakog vikenda sve vise i vise slika, ovi sto se nisu uslikali, kao da nisu ni bili bez obzira kako su se proveli, a ovi sto se samo trte ispred fotografa onda do sledece srede lajkuju i komentarisu slike ... tv gledam samo kad ima neka utakmica, ili kad zakacim neki dobar film, mada i  to moze na netu, ali nemam isti osecaj ni kad gledam utakmicu ni kad je film u pitanju ... nekako nije to isto

Share this post


Link to post
Share on other sites

Jedino što bih ja uveo je izgnanstvo iz zemlje za zločin protiv kulture. Naravno, može da se ostane, ali onda sleduje dobrovoljni rad do kraja života u nekoj korektivnoj ustanovi.

Tapatalk HD

 

Sjajno si to rekao.  :thumbsup:

Share this post


Link to post
Share on other sites

Evropska unija zabranjuje korišćenje penisa zakrivljenih više od 10 odsto

 

eu-300x175.jpg

 

Brojni penisi ne zadovoljavaju EU standarde

BRISEL/BEOGRAD, 9. maj 2013, (Njuz) – Sve zemlje koje budu postale nove članice Evropske unije u narednim godinama moraće zakonom da zabrane upotrebu penisa za koje pregledom bude utvrđeno da su iskrivljeni više od 10 procenata, saznaje ekskluzivno Njuz u Briselu.

U seriji uvođenja različitih standarda su se, osim čajeva, prirodnih lekova i rumunskih ćevapa, našli i penisi koji ne zadovoljavaju uslove kada su u pitanju izgled, dimenzije i efekti njihovog korišćenja.

Svaka zemlja moraće da formira posebnu lekarsku komisiju koja će pregledati sve penise u zemlji i sa tržišta udaljiti one koji ne zadovoljavaju standarde.

- Evropska unija se trudi da objedini nacionalna tržišta i na svakom od njih uvede estetske standarde i standarde kvaliteta. U više zemalja članica utvrđeno je da većina žena više ceni korišćenje potpuno pravih muških penisa, kao i to da se vlasnici zakrivljenih penisa u čak 82 odsto slučajeva žale da tokom mokrenja sebi isprskaju prste i pantalone – naveo je u izjavi izvor iz EU koji je želeo da ostane anoniman.

Kako nezvanično saznajemo, nakon implementacije standarda vezanih za penise, biće započeto i uvođenje standarda koji se tiču izgleda i funkcionalnosti testisa kod muškaraca i grudi kod žena.

Tako će testisi morati da budu jednaki po visini, odnosno tolerisaće se eventualna spuštenost jednog od njih za maksimalno šest odsto, dok će ženske grudi morati da imaju bradavice koje zauzimaju maksimalno 12 odsto njihove ukupne površine.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


 

 



Info

FLCS Forum koristi tzv. kolačiće (cookies), kako bi korisnicima osigurao funkcionalnost i jednostavnost korišćenja. Daljim pregledom ovog Foruma dajete svoj pristanak za korišćenje "kolačića".

×
×
  • Create New...