Jump to content
FAS Goran
Woodoo

Srpska kinematografija

Recommended Posts

wow......

dobar trejler.....voleo bi videti film.ovde me trifunovic u ovih par scena jako podseca na glumu al pacina,nadam se da nisu samo jeftino prepisivali od drugih.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Film je vec prikazan na nekom stranom festivalu i kazu da je dobio dobre kritike od stranaca. Videcemo kako ce Srbija da ga doceka :)

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ovaj film nudi nesto novo kod nas, ali se u svetu ovakvi zanrovi snimaju vec 20-30 godina, znajuci nas 90% ljudi ce da pljuju po filmu, zaboravljajuci da je to samo film tj. umetnost, ali ajde, Srbija brateeeeee, sta treba vise da se kaze, videcete kako ce da pljuju ovaj film oni kojima je Zona Zanfirova nesto najbolje sto su u zivotu odgledali hahaaaaa, ajd pozdrav...

Share this post


Link to post
Share on other sites

ima li ga negde na nekoj stranici da se skine bas bih ga pogledao ali mislim da necu izdrzat do kraja.

pise se o tom filmu i prikazivanju i na nasim hrvatskim forumuma i vidim da se dosta ljudi interesira za taj film

Share this post


Link to post
Share on other sites

25 Godina od smrti velikana Pavla Vuisića

 

MG_2152-2.jpg

Pre dvadeset i pet godina, na današnji dan, preminuo je Pavle Vuisić, jedan od najvećih glumaca koji je živeo na prostoru bivše SFRJ.

Na Novom groblju, u “Aleji velikana” nalazi se veliki spomenik od belog mermera. Na tom mestu je porodična grobnica Vuisića u kojoj počiva čuveni Paja.

Kako smo se uverili, veliki beli grob na parceli 78 niko nije obišao, nema zapaljenih sveća, kao ni venaca, ni cveća, a iz saksija raste korov. Zanimljivo je i to da grob s potpisom kamenorezačke kuće “Tepavac” nema na sebi urezan krst, ali su zato tu imena s godinama smrti drugih Vuisića – Dušana, Mirjane, Radmile i Dobrile.

Vuisić je prezirao intervjue, a kada je Udruženje filmskih glumaca odlučilo da mu da najveću filmsku nagradu glumaca Srbije “Slavicu”, napisao je:

“Čuo sam od mnogo poštovane i cenjene sekretarice Sneške da sam kandidovan od Udruženja za još nekakvu nagradu, pa pošto svi znaju da za nikakvim nagradama ne žudim, molim da iz ove kandidature budem isključen. Beograd, 30.06.1986. S poštovanjem Pavle Vuisić, sr.”

Koliko njegova priroda nije marila za publicitet i priznanja govori i njegov telegram RTS-u:

“Ne mogu snimati Novogodišnji program. Stop. Ne zovite me. Stop. Od sutra sam u Grčkoj. A upravo, da vi rečem, dojadilo mi je više da se kerebečim.”

Uprkos činjenici da nije bio školovan glumac i da je svojevremeno maštao o tome da postane pravnik, jedan od najvećih filmskih umetnika Srbije tokom svog glumačkog veka odigrao je više od sto uloga na kojima su mu tada zavideli, a situacija nije drugačija ni danas.

Međutim, i pored svog talenta, retko je dobijao glavne role. Jedni su zastupnici teze da ih nije zasluživao, a drugi su pak tvrdili da ih sam Pavle nikako nije želeo.

Voleo je društvo, kafanu, reku, da se uvek nešto događa. Ujutro nikad nije znao gde će završiti i kuda će ga vetar tog dana odneti. Jedino je znao kuda će kad je imao snimanja, a to mu je teško padalo. Voleo je da zida i gradi, imao je smisla za detalje, znao je za cake.

Voleo je brodove, Adu Ciganliju. Imao je splav i čamce, ni sama ne znam koliko ih je promenio, prodao ili poklonio. Više čamaca pokloni nego što proda, a onda napravi duge, i tako ukrug.

 

Govorio je ono što je mislio. Stvarno nije imao obzira ni prema kome. Interesantno je, međutim, što nikad nije hteo da ide u inostranstvo. Mnogi su mu nudili posao u koprodukcijama, nije hteo ni da čuje. I ja sam ga molila da idemo u Englesku. Naravno, bezuspešno. Režim je njega, naprotiv, voleo.

Bio je poželjan u svakom filmu, dobio mnogo nagrada, čak su hteli da mu daju i Avnojevu, ali je od toga bežao. Na kraju je seo i napisao da ne želi tu nagradu. Kad je dobio Slavicu, današnju nagradu Pavle Vuisić koja se tradicionalno dodeljuje na festivalu u Nišu, nije hteo da je uzme.

Kod Tita je bio samo jednom, posle premijere filma “Bitka na Neretvi” – ispričala je glumčeva supruga Mirjana prisećajući se koliko je i sama izbegavala projekte na kojima bi kao filmski radnik radila s njim.

Niko ko ga se seća ne kaže da je bio loš, već prosto nije voleo da glumi i tu profesiju je smatrao krajnje nevažnom i nebitnom. Nikada nije izgovarao tekst kako je napisan, nije prihvatao svoje materijalno učešće u filmu, neprofesionalnost, gubljenje vremena.

Svoj je rad odmah naplaćivao. Bio je glumac najšireg dijapazona i bez određenog faha, koji je mogao podjednako sugestivno da igra sve što odgovara njegovoj robusnoj i pitomoj prirodi.

U leto 1988. otkriveno je da je oboleo od karcinoma s kojim se borio svega tri meseca, a izdahnuo je u šezdeset drugoj godini. Bili su to meseci kada mu niko i ništa nije odgovaralo. Prestao je da odlazi u kafane i umro u samoći.

Njegova poslednja želja bila je ispoštovana, pa mu niko od kolega nije prisustvovao sahrani. Otišao je u tišini. Bez pompe. Ostavio je dubok trag u filmskoj umetnosti u kojoj je bio maestralan, a koju je podjednako maestralno prezirao.

Pavle Vuisić rođen je 10. juna 1926. u Beogradu, gde je ostao da živi sve do svoje smrti – 1. oktobra 1988. Detinjstvo i rane dane proveo je na ulicama međuratnog Beograda koji se taman oporavljao od jednog i pripremao za Drugi svetski rat.

Filmsku karijeru otpočeo je 1955. epizodnom ulogom u “Šolaji”, a ubrzo zatim dobio je i glavnu rolu u “Tri koraka u prazno”, za koju je nagrađen Zlatnom plaketom Arena na festivalu u Puli.

 

http://www.youtube.com/watch?v=D9jpWLw0FMA&feature=player_embedded

 

 

http://www.vestinet.rs/drustvo/25-godina-od-smrti-velikana-pavla-vuisica-video

Edited by kičerica

Share this post


Link to post
Share on other sites

VELIKI GIDRA: Glumac koga je obožavala cela Juga!

 

Kolege i prijatelji pamte ga kao čoveka uvek raspoloženog za šalu i vedrog duha, spremnog da pomogne

 

gidra-bojanic-1384125382-395359.jpg

 

Legenda pozorišta i filma.
Na današnji dan pre dve decenije preminuo je Dragomir Bojanić, jedan od najvećih glumaca bivše SFRJ. Uvek je bio nasmejan i voljen svuda gde se pojavljivao, a humor ga nije napustio ni poslednjih dana koje je proveo na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.

Filmsku karijeru je započeo epizodnom ulogom u filmu Žike Mitrovića „Ešalon doktora M.“ iz 1955. godine. Glavne i veće sporedne uloge igrao je u više od trideset domaćih filmova, a snimao je i u Italiji. Pod pseudonimom Entoni Gidra (Anthony Ghidra), Dragomir Bojanić se šezdesetih godina pojavio u 10 vesterna, a za ulogu u filmu „Balada o revolverašu“ (1967) režisera A. Kaltabijana dobio je i nagradu.

 

gidra-bojanic-1384125382-395365.jpg

 

Na festivalu u Puli 1974. osvojio je Zlatnu arenu za ulogu partizana Tadije Čemerkića u filmu Radomira Šaranovića „Svadba“ (1973), nastalom prema istoimenom romanu Mihajla Lalića. Tokom snimanja ovog ostvarenja krstio je u Moskvi, u doba najjačeg komunizma, svoju mezimicu Jelenu.

Najveću popularnost ipak je stekao ulogom Žike Pavlovića, koju je igrao od 1978. do 1992. godine u serijalu „Žikina dinastija“. Takođe je ostao poznat i po ulogama kaplara Janićija u filmu „Marš na Drinu“ Žike Mitrovića iz 1964. i agenta Mikule u seriji „Povratak otpisanih“ iz 1978. Nikad nije koristio pomoć kaskadera, mada su mu to prijatelji savetovali. Obožavao je konje i jahao je do poslednjih dana.

 

gidra-bojanic-1384125382-395363.jpg

 

Gidra je obožavao mlade talentovane glumce, koji su bili česti gosti u njegovom domu, počevši od Dragana Maksimovića, Sonje Savić pa do Žarka Lauševića. Poslednje dane života proveo je na VMA. U njegovu sobu te 1993. godine dovodili su ranjenike da im priča viceve sve do ranih jutarnjih časova. Doktori i sestre su ga obožavali, čak bi mu ponekad prošvercovali poneku cigaretu.

Dragomira Bojanića Gidru kolege i prijatelji pamte kao - ljudinu. Iako obožavan u narodu, deluje kao pomalo zaboravljen jer nijedna ulica niti prestižna glumačka nagrada ne nosi njegovo ime. Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju.

 

http://www.youtube.com/watch?v=lAM0qS455oI

http://www.youtube.com/watch?v=us8m5vlKNSs

 

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%94%D1%80%D0%B0%D0%B3%D0%BE%D0%BC%D0%B8%D1%80_%D0%91%D0%BE%D1%98%D0%B0%D0%BD%D0%B8%D1%9B_%D0%93%D0%B8%D0%B4%D1%80%D0%B0

 

http://www.youtube.com/watch?v=2jhIQsQ-3ig

 

http://www.kurir-info.rs/veliki-gidra-glumac-koga-je-obozavala-cela-juga-clanak-1080275

Share this post


Link to post
Share on other sites

Po mom misljenju nikakav film. Jedino sto mu priznajem da je izasao iz sablona u kome se srpska kinematografija, da ne kazem film, nalazi dugi niz godina.

Ono sto jako zameram je da se nije smeo zvati "Srpski film".

Nije se smeo zvati tako jer ne predstavlja nista sto je srpsko, niti uobicajeno na ovim prostorima. Bar ne vise nego u ostatku sveta.

Ne verujem da su producenti ista dobili sa takvim nazivom filma, osim sto su naudili vec unistenom ugledu Srbije u svetu.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ni Srbin.info, ni RTS, Novosti, Politika nisu se setili da 1.aprila

 

Ckalja.jpg

 
Puno ime: Miodrag Petrović
Datum rođenja: 1. april 1924.
Mesto rođenja: Kruševac
Datum smrti: 20. oktobar 2003. (79 godina)
Mesto smrti: Beograd
Bitna uloge: Kamiondžije – Živadin Jarić Jare ; Vruć vetar – Blagoje Popović Firga...

 

1. aprila. 2014. god. navršilo se tačno 90 godina od rođenja najvećeg srpskog glumca komedije Miodrag Petrović Čkalje; svi srpski glumci na ovaj ili onaj način su na nekog ličili samo je Čkalja ličio jedino na Čkalju. Valjda je i zato Miodrag Petrović i imao nadimak Čkalja koji niko nije nosio pre njega.
Ni jedan srpski medij, (nažalost ni naša redakcija) nije 1. aprila 2014. setio se da podseti srpsku javnost da je baš na 1.april, na svetski Dan šale, pre devedeset godina rođen velikan među zvezdama srpskog glumišta, a nadasve i nacionalni junak – čovek iz naroda koji je svojim zemljacima podario toliko smeha da će uvek ostati u njihovim sećanjima kao Jare, Firga, Gvozden, Mita, Blagoje, Srećko napast, Jovanča Micić…

Ali zato smo srpsku javnost izveštavali da je „Miranda Ker se obnažila za muški magazin”, „Albanac divljao u avionu Lufthanze”, i „da je osuđena kraljica silikona zbog korupcije” ….. utrkujući se ko će veću laž da objavi, te da se i na taj način, bez humora i smeha, naruga svojim čitaocima.
Najverovatnije, članovi redakcije Srbin.info, u privatnom životu se ne bi slagali sa političkim pogledima Midraga Petrovića Čkalje, pošto je, govoreći savremenim političkim jezikom, bio naklonjen žutoj opciji. No, to, ne umanjuje njegovu veličinu u našim srcima jer svi smo izrasili odgajani na njegovom plemenitom i nadasve toplom humoru, koji i kada je najviše žigosao i ružio naše nacionalne i lične mane, gadosti i slabosti, nikada nije bio pun gneva mržnje, ispunje željom da ponizi, uvredi i uništi onome kome se podsmevao.
Setimo se samo njegove uloge Jareta u seriji „Kamiondžije” u kojoj je glumio običnog, poštenog porodičnog čoveka kojeg su svi izdali – počevši od porodice, do komšija i države. I da je bilo ko drugi glumio Jareta, on bi s punim pravom to odglumio žigošeći sve oko sebe, a uzdižući tragediju lika kojeg je igrao. Podsetimo se samo Zorana Radmilovića i njegove maestralne uloge Živote u „Pričama iz radionici”.

No, Čkalja nije tako ume da glumi. On je glumio tako da njegov Jare sve vreme iskren i naivno dobronameran, pun nade i optimizma, uprkos svim nepravdama i zlobama koje ga opsedaju i na kraju spolja, ali ne iznutra, pobeđuju; Čkalja glumi svoj lik na taj način da zloba i moralni nedostaci drugih postoji smešni u dodiru sa Jaretovom dobrotom, kojoj se smejemo, jer nam je draga i bliska, a ne zato što je podrugljiva. I tu leži veličina Čkalje kao umetnika, koji niko nije dosada dosegao – njegove uloge su takve, da čak i kada njegovi likovi gube životne bitke, njegovi junaci su nam toliko bliski da ih smatramo našima, želimo da se poistovetimo sa njima i prihvatamo njihove tragične sudbine kao svoje, čineći ih u našim srcima pobednicima, jer ČKALjA JE BIO, I U NAŠIM SEĆANjIMA OSTAO, GLUMAC PLEMENITOG SRCA.
 

https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=8qzlfviRGtY
 

Nažalost, Miodrag Petrović Čkalja je, kao i njegovi likovi koje je glumio, pred kraj života, pa do danas, imao sudbinu da mu je sredina bila nenaklonjena i nepravedna. Umesto da ga slavimo i poštujemo, da mlađe naraštaje podsećamo i učimo svemu onome što je Čkalju činilo tako velikim umetnikom, mi našeg najvećeg srpskog glumca komedije bacamo u zaborav: niti se na akademijama proučava njegova glumačka veština, niti je dobio spomenik u Beogradu, niti se srpski medija u 365 dana barem jednom njega sete. A svi se mi od srca smejemo, i kad po stoti put gledamo, uloge koje je Miodrag Petrović Čkalja oplemenio sobom. Oprosti nam Čkalja; i nadamo se da će buduće srpske generacije umeti da te poštuju, barem onoliko koliko te današnje generacije zaboravljaju. A ti si zaslužio mnogo više – NAJVEĆI MEĐU NAJVEĆIMA!

 

 

 

BIOGRAFIJA
Nezaboravni, omiljeni komičar, rođen je 1.aprila 1924.godine u Kruševcu, kao četvrto dete u porodici. Bio je mršav dečkić, pa mu je drug nadenuo nadimak „Čkalja“, koji mu je ostao do kraja života. Njegov rodni grad je imao intenzivan pozorišni život-postojalo je amatersko pozorište, a često su gostovale razne putujuće pozorišne trupe. Tako je mali Miodrag od malena zavoleo pozorišnu umetnost, gledajući ondašnje glumačke legende: Dobricu Milutinovića, Žanku Stokić, Jovana Geca…
U gimnaziji se ozbiljnije bavio glumom, u glumačkoj sekciji, gde je veliki uticaj na njega imao profesor Bora Mihajlović. I u vreme Drugog svetskog rata, Čkalja je igrao u amaterskim predstavama i bio angažovan u pozorištu. Po položenoj maturi, odlazi u partizane, gde je angažovan kao glumac u partizanskom pozorištu-Kulturno prosvetnoj ekipi 47.divizije. Po završetku rata, išli su na gostovanja po selima oslobođene teritorije, gde su priređivali priredbe i kratke predstave, u skladu sa okolnostima.
1946.godine dolazi u Beograd na studije, na Veterinarskom fakultetu. Učlanio se u dramsku sekciju u KUD „Lola Ribar“ i tu upoznao Radivoja Lolu Đukića. Ubrzo je primljen na Radio Beograd, gde je postao član ekipe tada megapopularne emisije „Veselo veče“, pa je napustio studije i posvetio se glumačkom pozivu.

 

 

U to vreme izdvajaju se dve glumačke zvezde, „dva glavna stuba“ “Vesele večeri“ – Mija Aleksić i Miodrag Petrović Čkalja. Tih pedesetih godina Čkalja je igrao i u Humorističkom i Savremenom pozorištu, gde se proslavio kao vrstan komičar. 1959.godine došlo je vreme televizijskog programa. Lola Đukić stvara prvu TV seriju, humorističku, „Servisnu stanicu“, koja je snimana uživo. Angažovani su brojni glumci, predvođeni već poznatim duom – Mijom i Čkaljom, koji su stekli neverovatnu popularnost u celoj zemlji. Naročito je dolazio do izražaja Čkaljin neverovatni talenat za komiku.
Nizale su se serije, predstave i filmovi, kojima je Čkalja dao neizbrisivi pečat :“Na mesto, građanine pokorni!“ „Muzej voštanih figura“, „Sačulatac“, „Zajednički stan“, „Nema malih bogova“, „Crni sneg“, „Put oko sveta“, „Zlatna praćka“, „Bog je umro uzalud“, „Orlovi rano lete“, „Ljubav na seoski način“, „Kamiondžije“, „Vruć vetar“…
Čkalja je bio verovatno najpoznatiji i najpopularniji jugoslovenski komičar, omiljen među publikom. Bio je poznat po svojoj skromnosti i ljubaznosti prema svima, nikada ga nije ponela slava. Dobio je i brojna priznanja za svoj umetnički rad, pomenimo samo Sterijinu, Sedmojulsku, Nušićevu i RTS nagradu za životno delo, Zlatnog ćurana…

(secanja.com, RTS)

Share this post


Link to post
Share on other sites

Preminuo Nikola Simić

 

Poznati glumac Nikola Simić preminuo je danas u Beogradu u 80. godini.

 

 

IMG_0001.jpg

 

Srpski pozorišni, televizijski i filmski glumac, rođen je 18. maja 1934. godine u Beogradu.
U gimnaziji glumi u dramskoj sekciji, a kasnije diplomira glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Prvu ulogu igra već kao student (1957) u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, čiji je stalni član od 1959.
Igrao je u mnogobrojnim filmovima i TV-serijama. Proslavio se ulogom Mite Pantića u filmskom serijalu "Tesna koža" (1982 — 1991). Glumio je u TV-serijama "Srećni ljudi“ (1993, 1995), "Porodično blago“ (1998, 2001), "Agencija za SIS“ (2006, 2007), Ljubav, navika, panika (2006, 2007). Od 1971. igra u predstavi "Buba u uhu" sa kojom je 7. juna 2011. proslavio jubilej 40 godina igranja. Poznat je i po tome što je sinhronizacijama crtanih filmova na srpski "pozajmljivao“ glas Dušku Dugoušku, Mikelanđelu i Sekaču u Nindža kornjačama, Megatronu, Blustriku i Čipu Čejsu u Transformersima.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Slava mu...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


 

 



Info

FLCS Forum koristi tzv. kolačiće (cookies), kako bi korisnicima osigurao funkcionalnost i jednostavnost korišćenja. Daljim pregledom ovog Foruma dajete svoj pristanak za korišćenje "kolačića".

×
×
  • Create New...